Čarobni brijeg

Svega nekih 250 kilometara. A prođe oko pet, šest sati dok se dokotrljate do glavnog grada Rajastana. Usput se stane na par mjesta, osvježi se čajem, koji se i tu zove čaj, ali, srećom, nema okus po čaju. Inače mi se ne bi svidjelo. Pa nisam imala temperaturu! Ali, tri puta prokuhana voda, pa listići zelenog čaja, pa mlijeko, pa sve jako vruće i u malim čašicama, uz neki neobični, jedva naslućen kiselkasti okus - sve to je fino, osvježavajuće i vruće. Ali, hladi.

Usput smo se navikli na deve, koze i slonove po autocesti. I poglede i interes znatiželjnih očiju kad god bismo se zaustavili. A i jeli smo u jednom zgodnom mjestu. Probrane nezačinjene umake i nešto što se može nazvati samo palačinkama. Od raznih vrsta brašna. Najbolje su od rižinog brašna, jer su slatkaste, a s umakom od kokosa ili kombinacijom ananasa i neke tikve, sasvim ugodni za nepce.

Naravno, trebali smo i na toalet. Pa su nas uveli u jednu prostoriju u kojoj je na sredini bio king-size bračni krevet. Sa tapiserijom na zidu. Lijepim pokrivačima. I velikim ogledalom. Šok je slaba riječ. Mislim, ok, to je valjda motel, ali što bismo sad trebali napraviti? Prileći u hladu? Jel' to indijska verzija "dnevnog odmora" u našim hotelima? Kakav smo to dojam ostavili ili se za plavuše tamo smatra da po defaultu spadaju u ohlađenu sobu i na veliki krevet? Onda smo pronašle mala vrata do WCa. Dali su nam najbolji toalet u zgradi. Onak, normalan. Ne čučavac. S ogledalom da se počešljamo i popravimo šminku.

A vani, menu za strance s jednim cijenama. Platile bismo što je pisalo, jer je teoretski sve bilo na engleskom; nešto bismo jestivo valjda i naručile. No, s tim se nismo morale mučiti. Naš je vodič i pratitelj mirno zatražio meni za domaće, s oko trideset posto nižim cijenama za istu hranu. Nice try, but no cigar, guys!

Definitivno pokušajte pronaći nekoga tko će ići s vama po Indiji. Mislim, idu ljudi i sami. Idu u turističkim grupama, premda ih je smiješno vidjeti po gradu. Obuku se kao švabe na dopustu i misle kak' su face jer u dvoredu slijede vodiča. A vide i dožive zaista malo. Što od panike da ih ne opljačkaju, zbog svih priča s kojima su ih prijatelji otputili u tu avanturu, što zbog bijega od napasnih trgovaca, djece i prosjaka. Protrče kroz gradove i spomenike i ne shvate ništa osim opasnosti. Mi smo se osjećale čudno, ali sigurno. Sve nam je objašnjeno, sve pripremljeno, sve dogovoreno. Sve je išlo po planu i kako treba. I nismo se isprepadale, mada smo hodale i po manje turističkim dijelovima te po zlokobno mračnim pokrajnjim uličicama.

Zgodno je imati pratitelja koji zna jezik. Osim što svi, kao, govore engleski, dobro je znati što vam pričaju iza leđa. A često pričaju nekom svojom lokalnom varijantom, pomiješanom s brojkama i ponekom cijelom rečenicom na engleskom. Ali, tako i mi ovdje pričamo, ubacujemo međunarodno prihvaćenu linguu francu u materinji. Zgodno je to, osim kad prevoditelj pobrka kojim jezikom govori s kojim govornikom i kad zaboravi prevesti natrag odgovor na postavljeno pitanje. Nije ni čudo. Za konzekutivne prevoditelje studij traje pet godina. Crash course je u ovom slučaju za naše turističke i shopping potrebe bio sasvim dovoljan.

Zgodno je imati i poznatog taksistu ili vozača motorne rikše u kojega se možete pouzdati. Mi smo imali divnog vozača rikše koji nas je i same vozio do dogovorenih mjesta ili trgovina, vodio nas do ulaza, čekao tamo dok nismo izabrali a onda stajao nad trgovcem i provjeravao što i kako zbraja, te je li sve s računa u vrećicama. Onda bi nam nosio vrećice do rikše, čuvao ih i vozio nas dalje, recimo, u razgledavanje. Čekao u dogovoreno vrijeme te nas sigurno vratio doma. Plaćanje je sve išlo na račun i o tome se nismo morale brinuti. A motorna rikša je super prijevozno sredstvo po gradu. Otvorena je sa strane pa nije vruće, može se pušiti unutra i nitko ne zaviruje. A vozač se zna gurati kroz gužvu, stigne se dovoljno brzo i dovoljno sigurno.

U cijeloj toj gunguli, gužvi, šarenilu i mnoštvu, imale smo točno što nam je i trebalo. Osjećaj sigurnosti i stalnosti. Poznato u nepoznatom. Slamku u živom blatu. Prevoditelja i vozača. Poznata lica. Prave informacije. Čak i domaću hranu ako smo tako htjele.

I divno hladovito mjesto na krovu zgrade za opuštanje, jutarnju kavu i kozmetiku, cigaretu i hladnu kolu.

Usred Indije. Usred tog divnog, čudnog, zastrašujuće sveobuhvatnog i, s ovog kontinenta gledajući, gotovo neshvatljivo nepoznatog mjesta.

mmmmmm.... :)

bogme je, uživancija :))

slijedi opis jaipura, nadam se, rezidencije rajasthanskog maharaje,
palače vjetrova, observatorija...
čitat ću, ako napišeš.

naravno, magdal, još je 5 nastavaka :)

...nemoj se zezat, pa nemam vremena visit tu ujutro...:)

dobro shvatila sam iako to znam odmalena..di se moram predbilježiti??:)))