Cvijet kraj izvora...je sjena duše

S tugom okrećem glavu za tobom i od tebe, želim te i ne želim te vidjeti, sresti ili zaobići... iznenada na cesti. Oči bi te htjele vidjeti, jer samo taj tren ja živim... onog trena kad te vidim ... u težini ranog jutra, možda s leđa.... ili licem u lice. Plavi pogled me zaobilazi, sreća me mimoilazi i duša mi u grob silazi.

shad, drago moje biće... opet se prepoznajem u tvojim slovima... i sad sam potpuno ozbiljna... reci, kaj se desilo....? dugo te ne vidjeh... :(

ponekad se pitam zasto tako mali trenutak sreće plaćamo tako dugom tugom, ljepota je prokletstvo koje te tera da zelis vise, dajes manje i stalno čekas sreću koja je tu iza ugla.... na trenutak bljesne i nestane a njeno sjećanje para ti dušu... kako biti strpljiv dak zrnca pijeska se talože iza stakla, kao sjene u ogledalu dok u tami samo u ocima taj sjaj koji donosi novi dan...... Pusek shad ..

Ajmeeeeeeee!!!Otkuda toliko boli, tuge i plaća a za samo jednim pogledom?!? Zar je toliko važan ili čak još uvijek snažan osjećaj da nekog voliš a koji je otišao u nepoznato a možda i u nepovrat??? Možda postoje i drugi vidici,..pogledi koji će biti i uzvraćeni,sa osmjehom...Gdje je tu nada i ono vjerovanje da može biti ljepše i drugačije,..gdje nesta ono djetinje u tebi što se znalo radovati svemu,..pa čak i malenim stvarčicama, koje je znalo podariti osmjeh i nepoznatom?

"elwis...", ono djetinje - potopljeno negdje na nepoznatom dnu -.. ponekad isplovi, ali .... ovo zadnje vrijeme mi je vrijeme tuge - uvijek postoji vrijeme kad se nešto mora odtugovati, proći kroz taj proces, da bi se moglo ponovno radovati. Ja upravo prolazim taj proces, jer ako ga ne prođem, pritiskat će mi srce duže nego treba - neće još dugo, sve ima svoj vijek trajanja, pa i proces tugovanja.

evo i mene, tu sam, ali radim. Pošđto je kasno za dobro jutro, onda Dobar dan!

čitam ja tebe redovito i već se ponadah da si okrenula novi list, kad ono..vidi je nu sad! opet ona pizdi za tim plavim očima i grobovima i jebote..ajde shadow, vodim te na ples! dosta već tog mimoilaženja! ovo je previše i za lirsku prozu. patnje mlade werterove :( e neš više, nemoj da ti dođem tamo! :)))

Eh, te naše tuge, dolaze nečujno i uvlače se u naša srca i maštu a nismo ih tražili, nismo, baš kao i godine, te sve one druge stvari što nam se događaju a mimo naših želja...Ponekad se i upitam, mora li biti baš tako a bilo je lijepo i moglo je do vječnosti?Postoji li negdje nekakav zapis a koji govori da sve lijepo mora biti i kratko?Teško je naći odgovore na ovakova pitanja, nailazimo samo na tugu a ona zna biti i zla.Poznato je da sve u životu ima i karakter prolaznog no te tuge ostaju dugo,ne daju se lako.Mnogo energije i htjenja je potrebno za odagnati tugu,mnogo vremena i emocija.Znamo da vremenom i te stare slike blijede,da sjećanja polako odlaze u zaborav i što je onda sa tim tugama, kuda i kome one odlaze ako već jednom odluče da nas napuste?

od tuge odoh na ples s jednim komadom :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr