Čarobni brijeg

Ashram je mjesto rada. Tako kaže doslovni prijevod. U tome je i smisao takvih mjesta.

Neću se upuštati u vjerske aspekte života u Indiji. Kao što mi je odmah objašnjeno: "Ovdje sve može". Previše je razlika, previše je sličnosti. Sigurno bih pobrkala lončiće, bogove i koncepte. A vjerske su teme još osjetljivije područje od ženskog pitanja. Stoga, provedimo apsolutnu vjersku toleranciju u duhu indijskog društva i ne komentirajmo vjerovanja, običaje i osobne stavove prema izabranoj religiji. Jedino što ću još reći o tome je da je sve to, kao i život sam, živopisno, šaroliko i, uglavnom, veselo. Prepuno cvijeća i radosti, ali i tuge i strahopoštovanja. Baš kao i svaki drugi vjerski sistem na svijetu.

Međutim, mogu vam ispričati osobni doživljaj jedne zadrte ateistice, agnostice, zapravo, koja nije u Indiju krenula s ciljem pronaći religiju, sebe ili božanstvo za obožavanje. U potpunosti sam svjesna utjecaja koji pojedini rituali, predmeti, skulpture, arhitektura, meditacije i molitve imaju na one koji su ih prihvatili. I poštujem svaki izbor na jednaki način.

Ono što se mene dojmilo bila je silna energija koja tamo izbija iz pojedinih lokacija. Je li to zbog tamošnjih ljudi i ukupnosti njihovih nadanja, dobrih želja i vjerovanja, ili je zbog magije koja teče zemljom kao bilo gdje drugdje na svijetu, samo je ovdje nekako pojačana i drukčija? Ne znam. Ili smo tamo svi više otvoreni za utjecaje nepoznatih i neobičnih pojava. Ne znam.

Nisam ništa takvoga očekivala, ali me je iz čista mira, ni zbog kojeg očitog i jasnog razloga, strašno uzdrmalo jedno mjesto na dva sata autom od Jaipura.

Te je subote sunce sjalo, neskiveno oblacima, vjetar je donosio miris pustinje. Pijesak je pod prstima bio vruć, dok je beton bio opet milostivo i predvidljivo ugodan za šetnju. Ograđeno visokim zidovima, to je mjesto rada gotovo pusto. I mada je kapija otvorena i svatko može navratiti u hram, nema mnogo ljudi. Tek četvero njih stalno živi unutra, uglavnom bez struje koja dolazi na par sati dnevno. Slijede ritam prirode, sade drveće i povrće u pijesku, navodnjavaju, gaje koliko se može.

Usred ashrama je veliki bijeli hram, posut bogatim granama s divnim bijelim cvjetovima lokalnog, na sušu vrlo otpornog grma. Iza hrama raste neem drvo, čudotvorno, kažu, možda čak i rješenje globalnih problema. Raspitajte se. Djeca iz obližnjeg sela veselo skakuću naokolo, rado poziraju za fotografije, brbljaju, igraju se i usput povremeno pometu otpalo lišće, jer stiže suša, a poslije nje monsun. Tada će drva ponovo prolistati.

Nisam očekivala mnogo. Ali, ti su nas ljudi primili krajnje srdačno, pripremili domaću, nama poznatu hranu, pa čak i rođendansku tortu. Poklonili nam sitno prosijani pijesak za poklone prijateljima doma. S ljubavlju nam zapakirali teglicu vrlo dobrog i vrlo ljutog domaćeg umaka. Bilo je to savršeno popodne.

I dok su drugi poslije ručka odmarali u ohlađenim sobama, prošetala sam sama oko hrama i pored okruglih zidanih kućica sa slamnatim krovovima u kojima inače spavaju ljudi iz organiziranih grupa koje u Indiji borave kraće ili duže vrijeme.

Sjela sam na kamen u hladu i, bez ikakva upozorenja i očekivanja, zagrcala. Suze su potekle prije nego sam uopće shvatila što mi se događa. Zbunilo me više nego što me rastužilo. Osjetila sam, ipak, da ta tuga i osjećaj usamljenosti ne dolazi iz mene, već odnekud izvana; vjetrom donešeno, pijeskom zalijepljeno, odnekud između otpalog lišća i ljepote građevina.

A svrake su se naganjale krošnjama u svadbenom plesu. Prekrasan indigoplavi paun šetao je dvorištem. Ptičice su cvrkutale.

Možda bi netko drugi ovo bolje objasnio. Možda baš oni, koji su tamo provodili dane i noći, radeći i meditirajući, razmišljajući o sebi, o životu, o smislu. No, tuga je bila neupitna, nesmiljena, snažnija od sunca i čavrljave djece. Tuga se izdigla iz zemlje i obuhvatila mi dušu da mi pokaže i taj posljednji, najjači i najkontroverzniji osjećaj koji sam morala ponijeti iz Indije.

Shvatila sam mnogo. Objasnila si do tada nerazumljive trenutke prošlosti. Osjetila još više. Progovorila konačno, bez plana i scenarija. Nisam našla smisao života jer je to pitanje besmisleno. Ali, sam na pustinjskom pijesku, među rascvalim grmovima i u tuzi zemlje pronašla razlog za živjeti.

I, za sada, to je dovoljno.

...i previše! :D

kako kome, anna :DD

kako kome? pa meni! :DDD

ajde, ti si svoje pare dobila, šta će ti smisao? :DD

pravo veliš....pare i lipota...sasvim dovoljno :D

uvijek osjecaj dolazi iz srca.cesto ga potakne neka sila izvana koju covjek nemoze shvatit.mjesta koja su stoljecima posjecivali,tuzni,propali,sretni,bogati i siromasni,vjernici i nevjernici,pricaju svoje price.kao sto je hladan kamen urezan neki natpis tako je isto u svakom mjestu urezana neka neispricana prica.di je vjera jaka a ljudi jakoga duha,tu su i mjesta obiljezena posebnim emocijama...

ma to si ti samo krivo sjela. ;) vecer

domenges, pravilno si sve shvatio za razliku od mog_nekog koji je s nogama POD zemljom :DDD

hehe,valjda je u meni ostalo dovoljno duha da shvatim kako je svijet u vise od dvije boje.(i moje uvjerenje je blisko shintoizmu).
citajuci ovaj tvoj tekst,na neki nacin sam bio tamo,osjetio sam cvrkut ptica i neku tezinu koju covjek nemoze opisat.nesto je bilo u meni dok sam to citao a zadnji put se javilo doks am citao o "Zlatnom hramu".

i sto se tice mog uvjerenja,mislim na osobno moje uvjerenje.krivo sam napiso.ne usporedujem ga sa tvojim jer neznam kojeg si ti uvjerenja...:))

drago mi je da je tekst djelovao sinestetički :)) uvjerenja su promjenjiva, kao što gore kaže, više se ne zaklinjem niti u jedno :))

i kod mene je tako.u biti prihvacam one stvari koje me mogu izgradit kao covjeka.nije bitno iz koje religije dolaze.ionako sam uvjerenja da svi vjeruju u istoga Boga samo ga drugacije zovu.
ali shinto mi je najblizi.:))
hm...neznam kako je djelovalo jer kad bi znao,shvatio bi tekst bez citanja rijeci.:))
zaista,kad imalo poznajes kulturu,religiju ili obicaje tog naroda,ovakav tekst moze izazvat ono nesto da te "baci" u tom trenutku tamo u srce price.:))

Ne prolazimo netaknuti :-)).

pa to s jedim nekim, s mnogo imena, to mi je prihvatljivo, može se zvat i svemir, što se mene tiče :)

jest, zlica, to nije suđeno :))

vraćam se za sat vremena :)

Uživam čitajući te!

Svemir mozda i jest ono sto ljudi zovu Bogom.ne svemir kao mjesto,vec svemir kao energija u svakom slucaju.:))

...dobra večer...:) a u kakvom su odnosu Ashram i Keilash???...:)))))

prekokrasno...apsolutno,,prekokrasno:))

SAT vremena je odavno proslo... vracaj pare!!!

hinduizam koji obuhvaća većinu religijskih tradicija indije je poseban, ne samo zbog
šarenila i niza bogova i božica, nego
i mogućnosti da si svako izabere svog
boga iz tog niza, ili iz prirode. bog
može biti i ptica, planeta,
životinja...

neko:---PPPPP imaš pravo uaaaa di je?

ah... di je... eno je pred ogledalom... isprobava sarije.. ;))

pa zakaj fakat onda nemamo web cam:PPP

kako mislis... nemamo..? pa ja je gledam live..? ti ne..?

beeelj...eto tipično žensko i pojam vremena:PPP

zzzz

i sta sad...? idemo spavati..? cek samo da sakrijem skare ;)

maaaaa, soreeeeee :))) išla sam ubit oko sat vremena i sad se probudila :)))

mira, hvala :)

mileni, keilash je jedan od tih ashrama, i to baš ovaj iz ovog bloga, a pijesak je od tamo :))

magdal, ta otvorenost se i meni sviđa :)

donna, ti si dobila sliku iz privatne galerije :))

moj_neko, nisi se dovoljno derao, nisi me probudio :DD

Bok,Crystal!Baš mi je lijep ovaj putopis iz Indije.

Bok, Sanda je. Prekrasno je. Toliko toga kompleksnoga na tako jednostavan način izrečeno. I jako je zabavno. Moram ti reći da sam prije tvojih, putopise smatrala najdosadnijim književnim oblikom. Sada im dajem šansu. Wohin jetzt?