DayWalker

Pol tri u noći. Prevruće je, vrtim se po krevetu, namačem ionak mokru plahtu. Uzimam novi jastuk, ovaj je mokar. Niš ne pomaže, nemrem se rashladit. Prozori širom otvoreni, al nekak brijem da postoji neka nevidljiva koprena koji ne dopušta zraku da uđe u sobu. Razbudil sam se. Dignem se iz kreveta i odem pišat. Umivanje u hladnoj vodi je malo pomoglo, pa sjednem na prozor i zapalim pljugu. Da, znam, nije baš zdravo, al kaj mogu kad sam ovisnik o dimu. Na ulici nigdje nikog. Nebo vedro, bez oblačka, vide se zvijezde. Sad bi pasala neka mjuza. Bubnem Jesse Cooka u player. Akustična gitara, lagani tonovi ispune sobu. Koji gušt. Gledam u zvijezde, a preveč ne vidim. Cvikeri su na stolu, a ne na nosu. Al kužim kako zvijezde trepere. Kako je moj mozak jedna čudna nakupina mašte koja vrlo često pobjeđuje ograničenja koja zadaje zdrav razum, odlutam ja. Gledam u nebo, a zamišljam zemlju ispod tog neba. Ne znam zašto, ali kad god odlutam mislima  u druge zemlje, uvijek mi prvo padne na pamet Afrika. I pokažu mi se stepe, velika jezera i zebre koje piju vodu. Lavice u lovu mjerkaju stado, polako se približavaju, vrlo tiho. U šumi koja se prostire rubom ravnice, urliču majmuni. I njih je nešto probudilo. Ispuni mi sobu kakofonija urlika u kojoj prepoznajem ptice, majmune, lavove, gazele, lovce i lovinu. Iz ničega se pojavljuju ljudi, stravično izgledaju, namazani bojama, goli sa komadom kože preko intimnih dijelova. I baš kad sam odlučio prekinuti svoj put u Afriku, oni se počnu široko smijati i mahati mi. Zovu me. I ja bih otišao, ali ne mogu se pomaknuti. Samo ih gledam i mašem im. Počinje svitanje, crvena zora iznad stepe, sad tek vidim cvijeće na rubovima šume. Prekrasno je. Čuje se jutarnja pjesma iz nekog sela u daljini. Stado gazela se kreće prema paši, smiju se hijene. Ljudi mi i dalje mašu. Jedan mi govori. Daleko je i priča nekim čudnim jezikom, a ja ga čujem i razumijem. I kaže mi:" Odavde si krenuo, ovamo ćeš se vratiti. Nekad se nisi bojao. Nekad si trčao sa zebrama, hrvao se s lavovima. A danas se bojiš čak i potrčati jer znaš da nisi slobodan. Ovamo se vrati. Čekamo te brate." Mahne mi ponovo pa nestane u šumi. Probuđena Afrika me pozdravlja sa pjesmom svojih najljepših zvukova i zove me da se vratim. Tamo odakle sam otišao dok me još nije bilo. Tamo ću se vratiti kad me više ne bude.

I ja često tako odem u Afriku. Je li to onaj divlji dio nas kojeg pokušavamo zaboraviti jer nas je - kao što kaže jedan od tvojih Afrikanaca - strah slobode, strah potrčati? Ili su snovi o Africi dokaz da smo još živi?
Ovo pišem jer me diraju tvoji tekstovi, a i da se ne bi zbunio ako se tamo sretnemo:))))

fantastičan!
(napominjem da je ovo najviša moguća ocjena koju ja mogu dati)

Naježila sam se od tvog dozivljaja, stvarno si nevjerojatan

rekli bi neki da je tvoj dozivljaj jednostavno bljesak...slika...film iz proslog zivota.....a samo bogate dushe sposobne su sjetiti se....dozivjeti dejavu...a pretochiti to u rijechi mogu saamo posebni.....ti si scavollini....