Moj svijet, moj san, samo trag...

I opet, bolni krici nepostojane sjene što se nameću poput lešinara koji trga svoj plijen. Imaginarni svijet velikog ništavila. Sve je ništa. I ništa je sve. Život u tami ili smrt u velikoj svjetlosti. Tvoja dilema... okončana. Možda je sve ovo samo san. Ružan san. Dva lica iste zbilje. Jedno lice lijepe mlade žene, a drugo starice prepune mudrosti i životnog iskustva. Godine. Šutnja. Bol. Sreća. Tuga. Sve to imam i čuvam. 
Prolaze godine, a tebe nema. I uvijek te nema baš onda kad te trebam najviše. I nikad te nije bilo kad sam te trebala. Ali ovaj put znam... nikad te više neću vidjeti. Možda i bolje. Pogled je tvoj već odavno bio izgubio sjaj. A šta će ti oči koje sjaja nemaju. Nikome nije vrijedilo, uz sav trud i dužno poštovanje. Međutim, uvijek iza napisanog slova postoji neki trag. Puno doblji od onog vidljivog. Taj reže... sječe...
U trenutku poželim da si tu, a opet znam da je za tebe bolje da nisi. Barem si svojom odlukom to dokazao. I pokazao svima. I mislila sam, baš me briga...ali... Ponekad se zateknem u procjepu između jave i sna. Ponekad i ne znam razlučiti jedno od drugog. Moram dugo razmišljati kako bi bila u mogućnosti pojmiti što se zapravo događa.... I znaš, nije lako. Ni malo. Na dane ide. A na dane te centrifugalne životne sile usisavaju i melju, prožvaču i ispljunu...
I imam osjećaj da si me izdao. Da si izdao sve što si mi ikada pričao... tim jednim potezom. I slika mi se vraća nekad.... tako živa. I tad ne znam što da radim... Osjetim toliku težinu u grudima. I pitam se... je li baš tako moralo biti?