FAUST

           A ja sam tražila alphu...I nametnuo mi se...Kaže, nema slučajnosti...Znači, prizvala sam ga...Svojom radoznalošću, svojom vječitom željom da se petljam u svjetove nepoznate i pomalo opasne za amaterku poput mene...Radoznalost je ubila mačku...Doslovce ili u pojam?...Kako bilo, moja me radoznalost još uvijek nije napustila niti iznevjerila...
           Zataknem novac pod pepeljaru i napustim lokal...Ulice prazne,utonule u tamu i tišinu...Ali evo mene da svojim drskim koracima narušim taj sklad...Šibala sam uskim prolazima, sve je usnulo...A mene, kao da svi vrazi gone...Mozak radi dvjesto na sat...U prsima kao da imam bombu...Začula sam korake...Zastanem...Tišina...Opet zakoračim i napravim nekoliko metara...Zvuk se opet uduplao...Ubrzam korak i naglo se okrenem za stoosamdeset stupnjeva...Ničega iza mene, niti ispred...           "Ma briga me", pomislim...Naslonim se na zid i pripalim cigaretu...
          "Trebalo bi te biti briga"...oglasio se...niotkuda...taj glas...Pogledom sam tražila vlasnika tog hrapavog baritona...Ne vidjeh ga...
          "Ne kreće se baš sve po zemlji...", uzvrati...  Podignem pogled...
           Čučao je na zidini iznad metalnih vrata jednog dvorišta...Duga svilenkasta kosa boje meda zaklanjala mu je lice...a ruke savijene u laktovima ležerno počivale na bedrima...I stajao je tako, kao skulptura ptice grabljivice...Nepomičan, ali moćan...Zračio je tako...I dojmio me se...Sve na njemu kao da je upozoravalo...A i taj njegov šešir...kao da je bio nezamisliv bez njega...činio ga je potpunim...Tu prikazu iz "paralelnog svijeta"...
           Cigareta mi je dogorjela...To sam opazila kada mi je skoro spržila vrhove prstiju...Odbacih opušak...A on...u skoku se nađe na zemlji, kao da je to najnormalnija kretnja, i nagazi gorući filter...
           "Ovo je prebrzo za moje pojmove", pomislim...Ni sada nije prešutio komentar...
           "I prežestoko...pretpostavljam"...
           Visok, markantan lik muškarca...sa šeširom... duboko usađenih neobično modrih očiju, stajao je ispred mene u polusjeni...Stajao je tako i doslovce isijavao hladnoću... i to onu iskonsku... Htjedoh izustiti nešto... suvislo... da si dam vremena...prostora...što li... Nije mi dopustio...jer, upravo sada kada sam dobila priliku da ga promotrim, odmjerim od glave do pete...da ga pitam za ime...
           On je bio brži...spretniji...da me iznenadi, preduhitri...i sve okrene u svoju korist...što i ti redovito činiš...Učinio je onu staru, tebi poznatu...vrlo laskavu i, za ovo tisućljeće, prilično neuobičajenu gestu...Naklonio se...prinio moju ruku i ovlaš ju dodirnuo usnama...
           "Moj naklon...", nije odvajao oči s mog zbunjenog lica...
           Iz trena u tren ja sam gubila vezu sa stvarnošću...Otvorih usta da nešto kažem, ali nije imalo smisla...Odustanem...na vrijeme...Prosula bih nešto bezveze i on je to znao...jer, pratio je moje kretnje i reakcije...Tim očima ništa nije moglo promaknuti...
           "Santiago", izgovorio je to tako...s osmjehom i iskricom bešćutnog naslađivanja mojoj zapanjenosti...svjestan da je napravio ono što sam prešutno iščekivala i pribojavala se...Osmjeh je dosta prikrivao, ali dovoljno otkrio...Dva velika blještava bijela, gotovo neprirodno glatka i oštra...prijeteća očnjaka...
            I što sada...?
            Ne pijem...Zaista...
            Ali poslije ovoga...Hm...Više nisam sigurna...