FAUST

        Vidjela sam njen krhki lik kako čeznutljivo pleše...obasjana mjesečinom, odsutno je udarala dairama koje su čarobno rasipale svoj zvuk...Nešto nestvarno...Oko nje...indigo boja noći...U očima se zrcale nemir i očaj...Njena tuga obojala je stijene i prašnjavo tlo što je jecalo pod njenim bosim nogama, skupa s njom...u ritmu njenog srca...u ritmu uzdaha njene duše...A nikoga nije bilo da je sluša, da je prati...da podijeli sve to s njom...Sama, u svom svijetu boli...milovala je lice zamišljenog djeteta...Lijepim licem povremeno bi preletio grč, velike tamne oči još se više zatamnile i neprirodno se zacaklile...dok bi rumene usne tiho promrmljale molitvu...
          Ili kletvu...
         Jer, bila je ona od onih sklonih melankoliji ...i fanatizmu...Opasna kombinacija, gotovo smrtonosna...
           Sada...nitko i ništa nije moglo zaustaviti to što se događalo...A ja...nisam ni imala namjeru prekidati tu rapsodiju plesa i tuge...Naprotiv, htjedoh zaplesati s njom...Htjedoh osloboditi sve kočnice i dopustiti svojoj tuzi da se razbije u milione sitnih čestica...htjedoh osjetiti sve ono što je nju tjeralo da se giba i gubi...
           Noć se slijevala poput rijeke na njeno uplakano lice i gutala mjesečevu svjetlost svojim modrim bespućem prekrivenim zvijezdama kao iskričavim dijamantnim kristalima...Sve dok...
           Sitne crvene...krvave točkice...počeše bojati prašinu koja se dizala pri svakom udarcu njenih stopala...Dukati na prsima, bokovima i oko gležnjeva...zveckali su, gladni ritma...tijelo se izvijalo uz zvuk nebeske violine i kastanjeta...a ruke pričale priču svojim isprekidanim kretnjama...
           Nenadano... i niotkuda...krv poče kliziti niz slapove njene crne svilenkaste kose...i njeno tijelo pomalo je gubilo snagu...i gubila je kontrolu nad svojim kretnjama...Koljena joj klonuše, ruke se umorno opustiše...Zadrhtale usne problijede i plave suze iz dva beživotna jezera boje noći potekoše...poslijednji put...
          Poput krpene lutke sručila se na tlo i, na trenutak...učinilo mi se...zemlja je zadrhtala, a mjesec posivio i produbio svoje brazde...okrenuvši svoje lice da ne bude svjedok da su i stijene proplakale...
           A ja...promatrač...iz sjene...Krenem da napustim taj prizor...
           Uzalud...nešto me zadržalo tu...i ne pomakoh se s mjesta...Moje usne počeše prosipati gomilu meni stranih, nerazgovjetnih izraza i zvukova...Same...nekontrolirano...
           To nije bio plod moga uma...to nisam bila ja...I ništa više nije imalo smisla...
           Ni riječi na španjolskom...ni ovo što se odigralo preda mnom... ni mjesto gdje sam stajala...ni stanje svijesti u koje sam se zatekla...Ništa nisam znala...Ja sam bila samo instrument...i "glazba", koju sam stvarala, nije bila od ovog svijeta...
          Prizori iz života...neproživljeni, propušteni...odvrtiše se poput filma pred mojim očima...Lik iz moje prošlosti...ostarjeo i sijed...bjesomučno gestikulira...Ja ga ne čujem...U ruci mi čaša, od finog...tankog stakla...prazna i već ispucala...
         Prinesem je ustima i...zagrizem...Staklo se lomi i klizi niz grlo...u komadima...Koja nelagoda, koji užas...Zbunjena, ukopana u mjestu...hipnotički počnem izvlačiti imaginarnu nit na kojoj su nanizane netom progutane krhotine stakla... A nigdje krvi... Ni kapi...
         Otvorih oči...U svojoj sam sobi, u svojoj dimenziji...Ali s drukčijim mjerilima...I sve mi ima jasniju nijansu i oblik...Kao i ona istina...da ništa ne uzimam zdravo za gotovo...Baš ništa...
         Čak ni sebe...jer..."ništa nije onakvim kakvim se čini"...jednom je netko rekao...
         Tko to sakuplja perle mudrosti i žonglira njima?...Ne znam...
         Čiji su oni stakleni zvonici imaginarnog grada što prijeteći strše nad zlatnim obroncima okupanim mjesečinom?... Slutim...
         Tko nemilosrdno krade otkucaje srca da utaži svoju beskrajnu žeđ...
         Sigurna sam...  
Pssst
    ..."Ne pričaj nikom ništa...ne bi shvatili... Na kraju krajeva, proglasili bi te ludom...A to ti zaista nije potrebno, zar ne?Pogotovo ne sada...sada,kada si na dobrom putu da postaneš jedna od nas...
        Trebamo takve kao ti... A malo ih je...Previše je onih koji bi kanalizirali svoju izopačenu bolesnu narav kroz nešto što može izazvati katastrofu nađe li se u pogrešnim "rukama"...Previše ih je i zato smo oprezni...A opreza nikad dosta...pogotovo kada egzistencija same vrste ovisi o svakoj sitnici...Razumljivo, zar ne...?
          ...Sve je to sad previše za tebe, znam...Zato te neću previše opteretiti detaljima...Ono najvažnije znaš...drugo ćeš tek doznati...A potom i spoznati...Do tada...pobrini se da nastaviš živjeti...kao i do sada...Jer, o tebi ovisi...ti odlučuješ...Ako se još znaš kontrolirati, sve može proteći tiho i neprimjetno... Nije lako... Sizifov posao...jer znaš da ima ljudi koji su poput pasa tragača...Odmah nanjuše natprirodno i ne odustaju...Oooh...takvi su zaista uporni...sa svim onim pitanjima... podpitanjima...Sumnjama...Budalasta stvorenja nesvjesna činjenice...da će nešto vrlo brzo nanjušiti njih, nahraniti se njihovom znatiželjom...nauživati se njihovog straha...napiti se njihove vruće,guste...mmm i tako žive crvene...
          Hm...da...to je ono neosporno...Radoznalost je ubila mačku......Au revoir, mon cherie..."

samo ovisi koje je boje drska, i da li je propisno athame posvecen

Dubina naše duše,mi mislimo da ima kraja,ali nema...

Oh, ovo je dooobroooo... Lijepo za procitati, utonuti u jedan drugi svijet...pisi molim te dalje. :)))