.

- Prof. Sederu, kada ste počeli slikati?

Pa evo gledajte koliko se sjećam crtam od ranog djetinjstva, crtam, naravno, sve do danas, slikati sam vjerojatno počeo običnim bojama negdje u pučkoj školi pa onda u srednjoj školi, pa onda akvarelom. Drugim riječima na to pitanje mogu odgovoriti: slikam i crtam oduvijek.

- Kako se zapravo postaje slikar?

Kako se postaje slikarom? Čovjek postaje slikarom, rekao bih, kad prepozna da to voli, kada ga to zaista privlači. Kad ipak malo, da tako kažem, odraste i kad vidi da ga to obuzima, kad stvori odluku da će se time baviti i onda, na kraju krajeva, krene u tom smjeru svom snagom. Otprilike tako nekako se postaje slikar.

- Što je slikarstvo?

Najlakše bi bilo reći: ne znam. Međutim, postoje naslikane slike. Naslikane slike ne moraju uvijek biti slikarstvo, ali naslikane slike i mogu biti slikarstvo. One su slikarstvo tek onda kad slikar uspije plohu oživjeti bojama i linijama tako da ona u sebi zadrži neku trajnu životnost, da zgusnutim načinom kaže nešto o životu, o svijetu i o samom autoru koji radi. Vrlo je teško reći što je slikarstvo. Ima puno definicija. Za mene je slikarstvo, ovo će sad možda zvučati malo pretenciozno: za mene je slikarstvo ljubav.

- Kada ste shvatili da će slikarstvo odrediti Vaš život?

Pa ja sam davno, u mladim danima, računao s time da ću se baviti slikarstvom, ali upisom na Akademiju likovnih umjetnosti to je postalo ozbiljno. Onda sam na neki način, vjerojatno, i sam shvatio da je otada moj život krenuo u tom smjeru. I to je bila onda definitivna odluka.

- Jeste li ponekad zažalili što ste se postali slikar? I možete li si danas zamisliti život izvan slikarstva?

Iskreno govoreći, nisam nikada zažalio što sam slikar, a nikada nisam ni zamišljao život izvan slikarstva, tako da bi mi teško bilo reći kako bi to izgledalo. Nisam, zapravo, nikada htio zamišljati život izvan slikarstva premda se to može zamisliti. Za čovjeka koji ima u sebi želju za slikarstvom i otkrije radost slikarstva, bilo bi tužno i žalosno da se prestane njime baviti. To pitanje ustvari nije gotovo nikada bilo u obzoru mog razmišljanja.

- Josef Beuys je bio uvjeren da je svaki čovjek potencijalni umjetnik. Što mislite o tome?

Ovako ću vam reći: Ja mislim da to nije točno. Ja sam tijekom života iskusio i shvatio, a imam dosta godina, da je slikarski dar, kao i dar svake vrste, jedna osobna i neponovljiva stvar. Dar je zapravo iznimna stvar, talent je iznimna stvar. Pravi dar, pravi talent je vrlo rijedak. Evo u to sam se uvjerio u klasi među studentima: kod nekih je odjednom prosinuo taj dar i izazvao kod mene veliko veselje, a kod nekih drugih je to tinjalo, tinjalo i nikad se nije otvorilo. I ja sam na neki način shvatio da nema ni šanse da se otvori. Prema tome, nisu svi ljudi umjetnici . Svi ljudi su ljudi. Pa molim vas lijepo kak' bi to izgledalo da su svi ljudi Beethoveni ili da su svi Picassoi itd.? Mislim da je to jedna, ne znam kako bih je nazvao, malo ekscentrična izjava slavnoga Josefa Beuysa.

- Ne pretpostavlja li ta Beuysova izjava drukčije poimanje umjetnosti?

Svakako, to je vjerojatno pravo pitanje. Beuys je uopće umjetnost razumijevao na sasvim drugi način nego što to ja, recimo, razumijem i što je tradicionalno shvaćanje umjetnosti. On je umjetnost shvaćao kao potencijal svakog čovjeka da izrazi sebe i svoj odnos prema životu. Ali za mene umjetnost nije samo izražavanje svog osjećanja i odnosa prema životu. Za mene je umjetnost rezultat koji nosi velike zahtjeve u sebi.

- Likovna kritika često ističe da je u Vas slikarstvo oblik egzistencije te da se Vi izjednačavate sa svojim slikarstvom. Možete li za naše čitatelje pojasniti što to znači?

Slikarstvo kao oblik egzistencije? Pa danas bih mogao reći da je to sigurno tako. Ali isto mogu reći da se trebalo izboriti i doći do toga da slikarstvo bude moj oblik egzistencije. Trebao je proći jedan život istraživanja, promašaja, pokušaja, eksperimenata u mediju slikarstva da nađem sebe i da, po mogućnosti, na neki način maksimalno efikasno izrazim sebe i svoje egzistencijalno stanje kroz taj medij. Ja sam slikar geste, ekspresije svoga doživljaja. Ja više slikam iz sebe nego što slikam svijet koji je preda mnom. Ja naprosto više slikam sebe pa u tom smislu je slikarstvo oblik moje egzistencije. To bi se moglo nazvati vrućim polom slikarstva , za razliku od racionalnog. Zapravo je stvar srca i intuicije više prisutna u mom slikarstvu nego li razuma, kompozicije, vaganja, mjerenja… U tom smislu bi moje slikarstvo bilo oblik moje egzistencije.

- Što je središnja tema Vašeg slikarstva?

Središnja tema! Središnja tema uvijek je osjećaj svijeta, života, sebe u svijetu i sebe u životu. Prema tome, tema je uvijek čovjek, svijet i Bog – jer je čovjek na svijetu uvijek u dijalogu s Tvorcem. Muka čovjeka u svijetu, muka čovjeka pred pitanjima svijeta i života. Prema tome središnja tema, možemo jednostavno reći, jest čovjek. Možda bih tako mogao odgovoriti na vaše pitanje.

- Vi ste razmjerno mnogo radili u crkvama, prije svega u franjevačkim crkvama u Bosni. Kako ste doživjeli prijeratnu Bosnu?

E, ovako: ja sam zavolio Bosnu, prijeratnu Bosnu, jer sam kroz desetak godina podosta boravio u toj prekrasnoj zemlji, a zapravo sam je zavolio preko franjevaca. Ja sam uvijek boravio na nekoj franjevačkoj župi, u nekom samostanu, u raznim krajevima Bosne i Bosna je polako ulazila u mene. Našao sam puno prijatelja, osjetio sam bilo te zemlje – i zavolio sam njezine krajeve. A sve se to događalo uvijek posredstvom slikarstva. Time sam tu zemlju još više zavolio.

- Nažalost, jedan je dio Vaših religioznih djela uništen zajedno s crkvama. Je li to za Vas bilo bolno iskustvo?

Svako je bolno kao i za sve ostale, naravno da je bolno. Pa ipak ja uvijek kažem, u općoj kataklizmi i ljudskim tragedijama gubitak slika nikad nije tako tragičan kao gubitak ljudskih života. Jasno da me je to pogađalo i žao mi je jer ono što čovjek jednom napravi nikada više ne može ponoviti na isti način.

- Vi ste, profesore Sederu, ipak na neki čudan i mučan način predstavnik patnje hrvatskog naroda i u Hrvatskoj i u Bosni. Ne znam, naime, ni jednog drugog umjetnika koji je podnio tolike gubitke u ratu kao što ste ih podnijeli Vi baš zbog toga jer ste mnogo radili u Bosni i jer je veliki dio vašeg djela uništen. Osjećate li to i Vi tako?

Sigurno da osjećam. Osjećam nekako… kao čovjek koji gubi svoju djecu. Zapravo je to poistovjećeno s tragedijama tolikih ljudi koji su tamo stradali, s tim silnim izbjeglištvom, s tim selidbama, s tom velikom tragedijom. Moj je gubitak dio te tragedije. Mene ipak ne pogađa najviše što su stradale moje slike nego što su crkve srušene. Zašto su crkve srušene? To su mi nekako neshvatljivi udarci. Naravno, politika tu ima svoje čudno objašnjenje, ali to spada u tragediju naroda koju moramo nositi – nema nam druge.


Đuro Seder je rođen u Zagrebu 29. studenoga 1927. godine. Polazio je Prvu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturu je položio na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1946. Studij slikarstva završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i (u klasi profesora Antuna Mejzdića) diplomirao 1951. Specijalku za slikarstvo završio je kod profesora Marina Tartaglie 1953.

Nakon studija Seder je radio kao ilustrator, tehnički urednik i grafički dizajner. Od 1981. do 1983. Seder je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnaša službu dekana, a od 1987. do 1998. redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu. Član je HAZU.

Bio je član grupe Gorgona . Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina objavljivao je poeziju u časopisima: Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. godine tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca .

Seder izlaže samostalno od 1958. do danas. Njegova se djela nalaze u muzejima i galerijama kao i u privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Stvorio je niz djela (ulja na platnu, zidne slike, mozaici, vitraili) sa sakralnom tematikom u crkvama i samostanima u Bosni. Nažalost, veliki je dio tih djela stradao u ratu.

slikar i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
Umjetnik biblijskog ciklusa