FAUST

       Draga moja Marianne, 
        Snovi...svakakvi...više nalik morama...Nemaju ni početak ni kraj...A suptilno šalju nekakvu poruku koja mi okupira um...Ništa novo ni čudno u mom životu...Osim njega...Ne, nisam se propila...Mada bi u izvjesnim momentima to bila idealna solucija...da zaboravim...Da se malo maknem od dimenzija u koje sam zalutala...Ipak, ni jednom do sada me to nije dovelo do rješenja...Tupilo u koje uranjaš uz pomoć kojekakvih supstanci samo te čini obamrlom polusvjesnom marionetom vlastite nemoći...
           Prošlo je od onda vremena...Dogodilo se puno toga...Ali ništa tako jasno i upečatljivo...kao taj susret...Ljudi se izmijenilo...Potresi, požari, poplave...Sve što bi moglo protresti iznutra i izvana, izmijeniti planove, poremetiti bioritam...Na mene nije ostavilo ni traga promjene...Naprotiv, poželjela sam apokalipsu...Previše je monoton ovaj svijet oko mene...
          I onda se opet sjetim njega... Santiago...Kako lako klizi preko usana njegovo ime...Poput fluida, neke fine meke slatke tekućine...I kakvo jezivo iščekivanje izaziva njegova pojava...
         Ali neka...Čekat ću...Koliko god trebalo...I usnuh...s predosjećajem... da je došlo vrijeme za moje vatreno krvavo krštenje...
          Snovi su bili samo nagovještaj... 

bok