FAUST

         Tako to izgleda,dakle... kad si uspavan...iznutra... Kad lebdiš u ništavilu...jer ne osijećaš... Ne reagiraš... A hodaš, mičeš se, zauzimaš mjesto pod mjesečevim svjetlom...Sve oko tebe izgleda kao virtualna stvarnost u kojoj ništa nije povezano, a opet odražava neki zbunjujući sklad... I to traje... dok nečija glupa sebičnost sve ne poremeti... I potom biva kažnjena... jer se drznula biti tu... nepozvana... nepoželjna...
           Vrijeme je proletjelo, kao rukom odnešeno, izbrisano...Kao da sam prošetala nevidljivom stazom od točke x do točke y...Ali, kad sam zastala u točki y, putevi su nam se ukrstili...Još uvijek je nosio isti kaput, isti šešir...Odisao je istim, prokleto jasnim mirisom...znanja i moći... Onim koji, što se više upija, izaziva još veću glad... Ali nisam ostala zatečena, kao prvi put...Ne, sve je tokom vremena nagoviještalo ponovni susret... pa nisam trebala ništa ni govoriti ...Čitao mi je misli i osjećaje... Svaki komentar bi bio uludo utrošena riječ...Kako disati kad ti netko tako gospodari umom i čulima? A njegovi su vješto zamaskirani... zaključani...
           Oklijevala sam neko vrijeme...jer nisam bila sigurna želim li biti tu... Ili da se jednostavno okrenem na peti i odem... Ne, nije bio od onih koji bi tolerirali da mu se okreću leđa... Definitivno... A da pokušam...pa da vidim što će biti?!... "Probaj...to on i očekuje od običnog smrtnika kao što si ti...Jesi li?... Zna on da si previše radoznala... da pustiš da nestane... Ma neće on nestati tek tako, zar ne?"... u glavi sam slušala glas kako mi se izruguje...
           Kad je uhvatio moju ruku, vrijeme premišljanja je iščezlo... Poveo me sa sobom...Nisam se protivila...(kao da sam htjela!)... Nisam gledala kuda idemo, nisam vidjela nikoga od mase ljudi... Samo sam osijećala hladnu šaku oko mog zapešća... Hodali smo uskim uličicama... Prolazili parkovima... Penjali se nepoznatim strmim puteljcima... I sve šutke...Kao da smo si rekli sve i sada puštamo tišinu da govori... A tako gorljivu tišinu još nisam do sada čula... Bila je bučnija od sve buke do sada... Apsurdno,  zar ne...? Da li zbog težine kojom mi je pritisnula misli...? Ili se kanaliziralo kroz moj mozak sve ono što je on iskusio i učinio tokom svih stoljeća kojima je "prošetao"... I sada je svojim dodirom htio staviti mi do znanja kako je zapravo biti on... i što me zapravo čeka kada poželim biti poput njega...
          A to je zapravo ništa prema onome što sam vidjela i doživjela s njim... U životu sam, doduše, vidjela svašta... i doživjela... On mi je pokazao kako sve to elegantno svesti na ono na što se zapravo sve i svodi... Na bespoštednu igru bez okvira i granica...
          Nije od mene skrivao demona koji čuči u njemu, ma koliko galantno i suzdržano izgledao... Dok sam ja spavala, on je lovio...Dok sam mu ja dosađivala ovozemaljskim glupostima, on je šutio... i čekao... Za njega nije bilo nerješivih situacija... Sve ih je s lakoćom sređivao... "Opakim" likovima željnim nevolja s užikom je ispunjao posljednje želje... Sve, ama baš sve je bilo obojeno krvlju...
           A ja sam gledala i pratila njegove transformacije... Iz dana u noć... I svaki put bi me fascinirala brzina promjene... Baš kao što se kretao kroz prostor... S  jednoga na drugi kraj prostorije... Sad me vidiš, trepneš...pa me ne vidiš! Nisam mogla ne diviti se tom (nad)prirodnom umijeću... Zaista je majstor...Tako kontrolirati, ispuniti prostor i vrijeme samo jednim gestom... Izmijeniti dimenziju po svojoj volji... To može samo netko tko predobro poznaje sva pravila igre... Netko tko ih i dalje sustavno i krši ... recimo...
          Gospodar igre...

..magija ne postoji..postoji, ili ne postoji, samo želja za 'biti omađijan'...ili?

homo ludens je najkvalitetnije što imamo. u tom smislu, i ti si master of the game. :)