.

Dobivši privilegiju živjeti neko vrijeme s primitivnim ljudima iz Brazila, civilizirani je Europljanin eruditskog znanja kasnije zabilježio: "Civilizacija nije više krhki cvijetak kojeg je potrebno pažljivo čuvati i uz tešku muku uzgajati u skrivenim kutcima. Tome je došao kraj: čovječanstvo je prihvatilo monokulturu, jednom i zasvagda, te se priprema stvoriti golemu civilizaciju, kao da je riječ o šećeru. Isto će nam jelo biti servirano svaki dan."

Te su riječi napisane 1955. Danas kada civilizacija obuhvaća cijelu planetu, predodžba o krhkom cvijetku je uvenula. Neki od stanara civilizacije prisjećaju se da je predodžba oduvijek bila laž. Ponovno su otkriveni drukčiji načini promatranja svijeta. Istražuju se druge tradicije, putovi za bijeg su pronađeni, oružje prilagođeno. Drugim riječima, sablast pribjegava teškom naoružanju, usporedno sa sve dubljim urušavanjem u zbrku koju je sama stvorila: sablašću prvobitnog svijeta.

Osmišljavanje bijega i oružja nije lagan zadatak: pogrešni počeci i loši materijali. Stari su putovi popločani, a materijali pristigli iz neprijateljeva arsenala nastoje eksplodirati u našim rukama. Sjećanja i želje su potisnuti i izokrenuti. Svima su nam u glave usadili Službenu Povijest. Njezino je ime Napredak. San o Napretku i dalje osigurava globalno širenje civilizacije, pretvarajući ljudska bića u mehanizirane, samoponištavajuće marionete, a prirodu u mrtve objekte.

Službenu Povijest možemo pronaći u svakom dječjem školskom povijesnom tekstu: prije postanka (što bismo rekli, prije civilizacije) nije postojalo ništa doli golem, oceanski kaos, tamna i strašna, brutalna i nomadska, krvava borba za preživljavanje. Naposljetku, nakon veličanstvena napora šačice ljudi, nekih nepoznatih, nekih slavnih, čovječanstvo je napustilo mulj, drveće, špilje, šatore i beskrajna lutanja oskudnim a opasnim pustinjama da bi ostvarilo fantastična poboljšanja u životu. Ta su poboljšanja došla kroz gospodarenje životinjama, biljkama i mineralima, kroz iskorištavanje do tada zanemarenih resursa, kroz raskoš visoke kulture i religije te kroz izvanredne tehnike u službi centralizirane vlasti.

Ovaj je zastrašujući oklop sačinjen od čuda oblikovan pod pokroviteljstvom gradova-država i skovan unutar njihovih zidina. Milenijima se civilizacija borila da preživi usred oluje barbarstva, odupirala se užasnim ustima divljine. Tada je među odabranim kraljevstvima onoga što će postati poznato kao "Zapad" došlo do novog "Velikog Skoka Naprijed". Rođen je moderni svijet: prosvijećeni je znanstveni um krenuo u istraživanje i otkrivanje divljine, unutarnje (psiha) i vanjske (geografija). Na službenim muralima kraljevstava, Otkrivači se nalaze na jednome kraju, stoje ponosno na svojim brodovima, držeći teleskope i sekstante u ruci. Na drugoj ih strani čeka svijet, uspavana ljepotica koja je spremna probuditi se i pridružiti svome moćnom suprugu u bračnoj postelji prirode i uma.

Naposljetku je ova revolucija dala svoje potomke: izume, mehanizaciju, industrijalizaciju i konačno znanstvenu, društvenu i političku zrelost, masovno demokratsko društvo i masovno proizvedeno obilje. Ipak, nekoliko je kvarova bilo potrebno ispraviti: posvemašnju kontaminaciju, nekontroliranu tehnologiju, skapavanje i rat (većinom na neciviliziranim "periferijama"), međutim civilizacija je slavila izazove koji su pred nju postavljeni te je očekivala da će sva izopačenja dovesti pod kontrolu, tehničkim putem racionalizirati i ponovno oblikovati da "služe ljudskim potrebama", uvijek i zauvijek, amen. Povijest je ulaštena lokomotiva koju tračnice vode – premda kroz nesigurne zavoje i tunele koji ne slute na dobro - do Obećane zemlje. I bez obzira koje su opasnosti, povratka nema.

Lažni zaokret

Danas kada je nekoliko generacije podignuto na kaši dobivenoj uzgojem monokultura, civilizacija se više ne promatra kao obećanje koje je potrebno ispuniti, već kao nešto što se ne prilagođava vrstama, lažan zaokret ili vrsta groznice koja prijeti planetarnoj mreži života. Kao što je jedan plemeniti otpadnik Povijesti jednom zabilježio: "Mi ne jašemo po cesti, ona jaše po nama". Trenutna je kriza, koja se javlja na svakoj razini, od ekološke preko društvene do osobne, postala preočita, pregorka da bismo je ignorirali. Sablast koja napada modernu civilizaciju, a koja je nekoć predstavljala samo osjećaj gubitka, danas uz sebe ima mnoštvo partizana koji poduzimaju teorijsku i praktičnu kritiku civilizacije.

Započeli smo s ponovnim proučavanjem popisanih poglavlja, samo ne sa stajališta osvajača, već osvojenih: robova zgnječenih pod temeljima hramova, očišćenih rijeka promijenjenog korita, posječenih šuma i bića prikačenih za laboratorijske stolove. Koji ih glas može bolje zastupati od primitivnog? Takva kritika "modernoga svijeta kroz oči pleistocena", takav "oblik geološke perspektive", kako su kazali domorodački autori Dokumenta o narodu Haudenosaunee (Irokezi) iz 1977. (A Basic call to consciousness), neposredno otkriva osvajačevu Veliku Laž o "nerazvijenosti" i "brutalnosti" primitivnih društava, njihovo ocrnjivanje pretpovijesti.

Laž je u posljednje vrijeme izbrisana, ne samo uz pomoć većeg pristupa shvaćanjima primitivnih ljudi i njihovih prirodnih potomaka koji se danas bore za opstanak, već uz pomoć kritičke, ne-eurocentrične antropologije koja je spremna suočiti se s vlastitom povijesti, premisama i privilegijama. Primitivno je društvo, s mirijadom svojih oblika, zajedničko naslijeđe svih ljudi. Na osnovu toga, možemo zaključiti kako je ljudska vrsta živjela 99 posto svoga postojanja.

(Čak i veliki dio posljednjeg jednog postotka čini iskustvo plemenskih i domorodačkih zajednica koje su se na kreativan, sebi svojstven način oduprle osvajanju i kontroli.)

Gledajući novim/starim očima na primitivni svijet, vidimo mrežu autonomnih društava, veličanstveno različitih, a opet dijele određene odlike. Primitivna društva se nazivaju "prvobitnim društvima blagostanja", blagostanja zbog toga što su potrebe male, a sve se želje mogu lako zadovoljiti. Njihov je alat fin i lagan, jednostavan i svima dostupan, shvaćanje im je složeno i pojmovno vrlo duboko. Kultura im je otvorena i ekstatična. Društvo je komunalno, egalitarističko i kooperativno, ne postoji privatno vlasništvo. Baš kao i priroda, oni nemaju vođa: nema patrijarhata ni matrijarhata, zajednica je anarhična, što znači da ne postoji arhont ili vladar koji je izgradio i zauzeo središnju poziciju. Riječ je o organskoj konstelaciji osoba, od kojih je svaka jedinstvena.

Društvo oslobođeno rada

To je također društvo oslobođeno rada. Ne postoji ekonomija ili proizvodnja per se, postoji mijenjanje darova i neka vrsta ritualne igre koja također osigurava potrepštine za život (ovo se društvo može nositi s iskustvom povremene gladi bez da izgubi svoje duhovno stanje, ponekad se čak glad namjerno izabire da bi se poboljšali međusobno odnosi, zbog igre ili da bi se doživjele vizije). Haudenosaunee su zapisali: "Nemamo posebnih ekonomskih institucija niti imamo posebne političke institucije". Nadalje, aktivnosti naroda Haudenosaunee usmjerene održanju života, "prema našoj kulturalnoj definiciji, nisu nimalo ekonomske".

Dakle, obilje primitivnog društva leži u mnoštvu njegovih simboličkih, osobnih i prirodnih odnosa, a ne u artefaktima. To je društvo plesa, društvo pjesme, društvo slavlja, društvo snova. Njegovu filozofiju i praksu onoga što se naziva animistička mitopoetska artikulacija organskog jedinstva života tek su nedavno otkrili zapadni ekolozi – štitimo zemlju tretirajući njezinu mnogostrukost oblika kao sveta bića, od kojih svaki posjeduje vlastiti integritet i osobnost. Primitivna društva potvrđuju zajednicu s ostalim prirodnim i društvenim svijetom.

Ovaj se prvotni svijet, svijet (kako je to kazao Lewis Mumford) koji manje ili više odgovara drevnoj predodžbi Zlatnog doba, počeo raspadati s pojavom institucija kraljevanja i klasnog društva. Kako je do toga došlo ostaje nepoznato sve do danas. Možda nikada nećemo potpuno razumjeti misteriju prvotne mutacije iz egalitarističkog u državno društvo. Sigurno je da ni jedno standardno objašnjenje nije prikladno. "Taj radikalni diskontinuitet", riječima Pierrea Clastresa, "taj misteriozni nastanak - nepovratni, fatalni za primitivno društvo – onog što nam je poznato pod imenom Država", kako je do toga došlo?

Primitivna su društva uspijevala održavati svoju ravnotežu i svoj egalitarizam zbog toga što su odbacivala moć, odbijala su vlasništvo. Kraljevanje nije moglo nastati iz poglavica, budući da poglavice nisu imali moć nad drugima. Clastres tvrdi: "Primitivno društvo je mjesto na kojem je razdvojena moć odbačena, budući da je samo društvo, a ne poglavica, stvarni locus moći".

Moguće je da bismo problemu nestanka prvobitne zajednice prikladno mogli pristupu jedino pomoću mitološkog jezika kakvim su se Stari služili. Na kraju krajeva, jedino poetična priča može živopisno dočarati tako tragičan gubitak ravnoteže. Latentnu mogućnost nastanka moći i tehnike kao odvojenih domena prethodno su u rupu strpali ciklusi darivanja, "svete vještine" i visoka razina osobnosti članova društva.

Primitivni su ljudi, sudeći prema Clastresu, "vrlo rano predosjećali da transcendentnost moći sakriva u sebi smrtni rizik za grupu, da princip izvanjskog autoriteta koji je sam kreator svoga legaliteta predstavlja izazov za samu kulturu. Intuicija ove prijetnje odredila je dubinu njihove filozofije. Jer, otkrivši veliku sličnost moći i prirode, zbog dvostrukog ograničenja na području kulture, Indijanska su društva bila sposobna stvoriti sredstva za neutralizaciju štetnosti političkog autoriteta".

To je isti proces pomoću kojeg su primitivni ljudi neutralizirali potencijalnu štetnost tehnike: minimalizirali su relativnu važnost instrumentalnih i praktičnih tehnika, a povećali su značaj tehnika viđenja: ekstatičnih tehnika. Šaman je, riječima Jeromea Rotherberga, "tehničar" uzbuđenja, čije "tehnike ovise o stvaranju posebnih lingvističkih okolnosti, točnije pjesme i invokacije". Tehnologija je, kao i moć, na taj način odbačena dinamikom odnosa u prvotnom društvu. Međutim, kada se tehnika i moć pojave kao odvojene funkcije, a ne kao vlakna nerazmrsivo utkana u strukturu društva, sve se počinje raspadati. "Izraslina koja raste iz ljudskih zajednica i na kraju ih dokrajči", kako je rekao Fredy Perlman, počinje se pojavljivati. Čarobnjaštvo bjesni, stvorovi nalik Golemima nadživljuju svoje tvorce: nekako dolazi do pucanja ciklusa darivanja. Prsten, krug, slomljen je.

Zajednica je, kazao je Clastres, "prestala upotrebljavati stvar koja će je uništiti: moć i štovanje moći". Nastupila je vrsta revolucije, ili kontra-revolucije: "Kada, u primitivnom društvu, ekonomska dinamika sama sebi pridruži definiciju o odjelitom i autonomnom području, kada aktivnost proizvodnje postane otuđeni, vrijednosni rad, koji određuju ljudi koji će uživati u plodovima tog rada, tada nastupa društvo koje je podijeljeno na vladare i one nad kojima se vlada, na gospodare i podanike. Politički odnos moći prethodi i udara temelje ekonomskom odnosu eksploatacije. Otuđenje je najprije političko, a onda tek ekonomsko. Moć nastupa prije rada, ekonomsko je derivirano iz političkog. Nastanak Države determinira pojavu klasa."

Pojava vlasti, proizvodnje i tehnologije su sve momenti jednog procesa. Ranije moć nije prebivala u zasebnoj sferi, već je bila dio kruga – kruga sačinjenog od ljudske zajednice i prirode (neljudskog srodstva). "Proizvodnja" i "ekonomija" također nisu bile odijeljene. Bile su ugrađene u krug kroz darivanje koje je nadmašivalo i neutraliziralo artificijelnost i "stvarnost" objekata koji su prelazili iz jedne ruke u drugu. (Životinja, biljke i prirodni objekti smatraju se osobama, čak srodnicima. Stoga, održavanje života nije ni posao ni proizvodnja, već darivanje, drama, štovanje, sanjarenje.) Tehnika je također morala biti ugrađena u odnose između obitelji te zbog toga otvorena, participativna i svima dostupna. Ili je bila u potpunosti osobna, jedinstvena, vizionarska i neprenosiva.

Rasprsnuće ravnoteže

"Velika sličnost između moći i prirode", kako je kazao Clastres, objašnjava duboku pukotinu koja između njih nastaje kada moć podijeli i polarizira zajednicu. Umjesto primitivne zajednice, zaključuje Mircea Eliade, "Svijet je najedanput 'otvoren' i misteriozan. 'Priroda' odjednom razotkriva i 'prikriva' 'nadnaravno' koje predstavlja osnovnu i nedokučivu misteriju svijeta." Mitska svijest zahvaća svijet i posreduje u njemu, sudjeluje u njemu, ali ne potrebuje odnos dominacije. To "ne znači da je [kozmička stvarnost] pretvorena u 'objekte znanja'. Ova je stvarnost još uvijek zadržala svoje prvotno ontološko stanje."

Trauma od neravnoteže uzrokuje eksploziju onog što su suvremene poganske feministice nazvale "unutarnja moć" i generirana "moć nad". Ono što su nekoć bile uzajamnosti pretvorilo se u hijerarhije. U toj promjeni nestaje razmjena darova. Zajedno s njom nestaje i razmjena darova s prirodom. Ono što smo nekoć dijelili sada se nagomilava, misterija kojoj se netko jednom predao postala je teritorij koji je potrebno osvojiti. Sve priče o počecima postale su povijesti Gospodareva početka. Početak Svijeta prepričan je kao početak Države.

Ženu, koja kroz proces rađanja oprimjeruje cjelokupnu prirodu i koja održava životni ciklus kroz svoje svakodnevne aktivnosti uzgajanja biljaka, životinja i djece, potisnuo je novi heroj promjene. Muška je moć, u pokušaja da se takmiči sa ženskom plodnošću, simulirala rođenje i prirodnu plodnost kroz proizvodnju artefakata i kipova. Moć je maternicu – primordijalno spremište, košaru ili zdjelu – rekonstituirala u gradske zidine.

"Zbog toga", piše Frederick W. Turner u svojoj knjizi Beyond geography: The western spirit against the wilderness, "nastanak civilizacije ne treba toliko promatrati kao trijumf progresivnog dijela rase nad svojim niskim, ograničenim korijenima, već kao oštri, agresivni zaokret protiv nepoboljšane prirode, kojeg će zvuci odzvanjati još tisuću godina kasnije kada će se čovjek izvan svojih gradskih zidina ponovno susresti s izazovom divljine."

Ni jedno objašnjenje niti bilo koja spekulacija ne mogu obuhvati niz događaja koji su uništili zajednicu i stvorili klasno društvo i državu. Međutim, rezultat je relativno očit: institucionalizacija hijerarhijskih elita i mučenje izvlaštenih podanika, monokultura kojom treba nahraniti njihove naoružane bande, organizacija društva u radne bataljune, stvaranje zaliha, oporezivanje i ekonomski odnosi, te redukcija organske zajednice na beživotne resurse koje će iskapati i kojima će upravljati arhont i njegova institucija.

"Glavne su odlike" ovog novog državnog društva, piše Mumford, "u različitom omjeru prisutne kroz cijelu povijest, centralizacija političke moći, separacija klasa, podjela rada, mehanizacija proizvodnje, porast vojne moći, ekonomska eksploatacija slabih i opće uvođenje ropstva i prinudnog rada, kako u industrijske, tako i u vojne svrhe". Drugim riječima, dva središnja stupa megamašine čine industrijska mašina i vojna mašina.

Kristalizacija fluidne, organske zajednice u pseudo-zajednicu, u divovsku mašinu bila je u stvari prva mašina, koje je standardna definicija, riječima Mumforda, "kombinacija rezistentnih dijelova, od kojih je svaki specijaliziran u funkciji te radi pod ljudskom kontrolom u svrhu korisne upotrebe energije i obavljanja rada". "To znači", nastavlja Mumford, "da dva pola civilizacije čine mehanički-organiziran rad i mehanički-organizirano uništavanje i eksterminacija. Približno iste sile i jednake metode primjenljive su u oba područja." Mumford smatra da je najveća ostavština ovog sustava "mit o megamašini" - vjerovanje da joj se ne može odoljeti te da naposljetku donosi korist. Ova je mehanizacija ljudskih bića, piše on, "nastupila je mnogo ranije nego mehanizacija njihovih radnih sredstava. Jednom započet, ovaj se mehanizam vrlo brzo širio, ne samo putem njegova prihvaćanja u samoobrani, već ga se silom nametalo."

Svatko može vidjeti razliku između vrsta tehnika prisutnih u egalitarističkom društvu i tehnika kao moći ili tehnologije. Kao što navodi Mumford, ljudi "prosječnih sposobnosti, koji su se oslanjali jedino na snagu mišića i tradicionalne vještine, bili su sposobni obavljati različiti niz zadataka, uključujući lončarstvo, proizvodnju robe i tkanje, bez vanjskih uputa i znanstvenog vođenja. S megamašinom nije tako. Samo su kraljevi, uz pomoć discipline astronomske znanosti i sankcija religije, bili u mogućnosti sastavljati i upravljati megamašinom. Bila je to nevidljiva struktura sastavljena od živih, ali nepomičnih, ljudskih dijelova, od kojih je svaki dobio poseban ured, ulogu i zadatak. Svrha je bila omogućiti sjajan rezultat rada i veličanstven izgled ove velike kolektivne organizacije."

Civilizacija kao gulag

U svojoj intuitivnoj povijesti megamašine, Fredy Perlman opisuje kako je sumerski "Ensi" ili nadglednik, kod kojeg nije bila prisutna racionalizacija ideologije Napretka, a koja se redovito koristi kad nas se želi cijepiti protiv naše divljine, mogao vidjeti novonastalog kolosa: "Mogao je o njemu razmišljati kao o crvu, divovskom crvu, ne živom, već kao o truplu crva, divovskome lešu čije se tijelo sastoji od brojnih kolutića, a koža mu je prištava od koplja, kotačića i drugih tehnoloških dodataka. On iz vlastitog iskustva zna da su truplu umjetni život udahnule kretnje ljudskog bića koje je u njemu zarobljeno, zeka koji pokreće opruge i kotače, baš kao što zna da glavom leša upravlja viši zek, glavni zek."

Nije slučajnost da je Fredy upotrijebio riječ zek, koja označava zatvorenika gulaga, a koju je pronašao u Solženjicinovom djelu. Namjeru mu nije bila samo naglasiti da je civilizacija od svojih početa bila radni logor, već i rasvijetliti paralele između drevnih nerazvijenih oblika i suvremene radne mašine koja trenutno guši zemlju. Iako su razlike u opsegu i povijesnom razvoju dovoljno velike da im se pripišu značajne suprotnosti, ključni elementi koje dijele oba sustava – elementi gore navedeni – stavljaju civilizaciju u suprotnost prema primitivnoj zajednici. Na jednom ekstremu nalazi se organska zajednica: organizam u obliku kruga, mreža utkana u strukturu prirode. Na drugome se nalazi civilizacija: ne više organizam, već fragmenti organizma rekonstituirani kao mašina, kao organizacija. Krug više ne postoji, prisutna je kruta piramida hijerarhija koje guše. Umjesto mreže, tu je rešetka koja širi teritorij neorganskoga.

Sudeći prema službenoj povijesti, ova rešetka je prirodni rezultat neizbježne revolucije. Tako prirodna povijest nije opjevavanje mogućnosti, već linearno napredovanje od Prometejeve krađe vatre do Međunarodnog monetarnog fonda. Milijun i više godina iskustva života [vrsta] u organskoj zajednici odbačeno je kao period čekanja i anticipacije onih nekoliko tisuća godina veličanstvenog imperijalizma koji je uslijedio. Preostale su primitivne zajednice, koje je civilizacija uzduž svojih krvlju natopljenih granica povukla u svoju orbitu, odbačene kao živi fosili koji iščekuju veličanstveno upisivanje u prekrasnu mašinu.

Tako, navodi Fredy Perlman, imperijalizam nije posljednja faza civilizacije, već je on prisutan i u najranijim stadijima klasnog društva i države. Tamo gdje postoji carstvo, uvijek postoji i brutalna granica, a carstvo uvijek postoji tamo gdje postoji civilizacija. Nestabilnost i brzina promjene, kao i nasilje i uništavanje koje ta promjena donosi, niječu pozivanje carstva na prirodnu legitimnost, ukazujući još jednom na pogrešan evolucijski zaokret, na neravnotežu koja se intenzivno povećava.

Granica se širi uzduž dvije osovine koje se ukrštavaju, centrifugalne i centripetalne. Riječima Stanleya Diamonda, "civilizacija je izrasla iz osvajanja vani i represije doma. Jedno je aspekt drugog". Carstvo je vanjštinom izraženo geografski (sjeverna Kanada, Malezija, Amazona, dna oceana, čak i svemir) i biosferski (promjene vremena i klime, kemijski eksperimenti štetni za zrak i vodu, eliminacija i simplifikacija ekosustava, genetska manipulacija).

Proces je internaliziran u ljudski duh: svaki zek ima minijaturno carstvo umreženo u sam živčani sustav. Represija je, također, naturalizirana: stalna kriza osobnosti i legitimacija tlačenja od strane vlasti. Započela je s bojažljivom poslušnosti prema arhontu ili patrijarhu, tada je načinima projekcije pomaknuta u nasilno, neosjetljivo uskraćivanje subjektivnosti i integriteta drugih – bez obzira je li riječ o prirodi, ženama ili potlačenim narodima. Na jednome kraju piramide stoji neoslabljena moć, a na drugome podčinjavanje, pomiješano s izolacijom, fragmentacijom i bijesom. Sve ovo opravdava ideologija Napretka – zagospodariti ljudima i učiniti ih podložnima, uništiti zemlju i područja žrtvovati za carstvo, samo-represija, masovna privrženost imperijalnim pljačkama, materijalizacija kulture. Ideologija osigurava funkcioniranje radne i ratne mašine.

Naposljetku, ovaj vrtlog dovršava cjelokupnu objektivaciju prirode. Svaki je odnos uvelike instrumentaliziran i tehniziran. Mehanizacija i industrijalizacija su vrlo brzo izmijenile planetu, razorivši monokulturom, industrijskom degradacijom i masovnim tržištima ekosustave i ljudske zajednice. Svijet je danas bliži upozorenjima primitivnih propovjednika nego reklamnim tvrdnjama industrijskog sustava: biljke nestaju i životinje izumiru, tlo je ogoljeno zajedno s ljudskim duhom, prostrani oceani zatrovani, kiše su postale korozivne i smrtonosne, ljudske zajednice u ratu su jedna s drugom zbog loših tla – a sve stoji na rubu još veće propasti i ovisi o pritisku na nekoliko gumbića koji su u dohvatu ruku skamenjenih, polumrtvih, glavnih zekova koji se nalaze u utvrđenim bunkerima. Civilizacijske ceste ne vode samo prema ekocidu, već i prema evolucijskom samoubojstvu. Svako carstvo posrće u zaborav koji samo proizvodi te će naposljetku biti prekriveno pijeskom. Može li svijet vrijedan nastanjenja preživjeti ruine koje će ostati?

rofesore...skratite malo

A da ideš pisat za "vjesnik"

'Nova Akropola'?Odličan tekst!