Nema ga....

Moj WEBlog...Moj VEBlog...MojVEBlog...Koji  Moj VEBlog...Nema vise moje istine,moje pjesme.To je trebalo biti TU.Ostalo je bilo za brisanje."Heroji "su krivi.TV je kriva.Ja sam kriva.Ruka je kriva.Opet mi ostaje samo sjecanje na rijeci,misli.Stisak ruke...Dodirni ekran.Eh,da :(
 

bez koment

nema ni papalina

a volis i mene?

zakaj ne luna

Cvijet ljubavi


Mlad, neobuzdan, željan života, našao sam
divan
nepoznat cvijet.
U prvi momenat me opcinio i iznenadio nesebicnim
davanjem svoje ljepote i svojih
mirisa. Toliko me opcinio da sam ga poceo
zaljevati jutarnjom rosom i hraniti
zrakama sunca koji su izvirali iz mog srca.
predivno smo se slagali. Moj cvijet
i ja.

Na momente me njegova nesebicnost zanijela i
prestajao sam mu davati jutarnju
rosu i zrake sunca misleci da mu je dovoljno da
samo on daje ne tražeci ništa
od mene.
I narvno cvijet davao, davao i na kraju istrošio
svu svoju snagu i ljepotu dajuci
je meni. A ja? Nisam to znao cijeniti i nisam
uvidio kako on kopni i nestaje
pred mojim ocima i kako svu svoju ljepotu i snagu
daje meni.
Jedno jutro sam shvatio da ga više nemam. Nestao
je. Sve mi je dao i nestao.

Godinama sam ga tražio. Zavirio sam u svaki grm,
na svako polje, iza svakog
drveta ali takvog cvijeta više nije bilo.
Izgubio sam nadu i predao se. Nisam više tražio
jer sam bio siguran da nepostoji
takav cvijet. I onaj stari mi je postao nekako
nestvaran kao da je to bio samo
davni lijepi san.



A onda, iznenada kao nešto nestvarno i
nedokucivo
iz neke magle izronio je poznati
miris. Miris cvijeta kojeg pamtim iz mladosti. To
me prenulo iz drijemeža i opuštenosti
i kao zvijer sam krenuo tragom tog mirisa. Da li
je moguce da cu opet naci taj
cvijet. Tako sam silno želio da ga još jedanput
vidim, pomirišem i pomilujem
pogledom. Da osjetim onaj neponovljivi drhtaj
duše i treptaj srca od pomisli
na njega.
Jurio sam za tim mirisom i nisam ga ispuštao ni
za tren, panicno se bojeci da
ga ne izgubim.



Upijao sam njegov miris i poceo mu poklanjati sve
više pažnje, nježnosti, davati
sebe ne želeci ponoviti grešku iz mladosti.
Osjecao sam da mu se sve više primicem.
Miris je bio sve jaci i sve više me opijao.
Bože, da li je to onaj davno izgubljeni
cvijet.
I onda se desilo. Ugledao sam ga !!!!! Znao sam,
to je on, zaboga to je on! Ponovo
sam ga vidio i našao.



Ocajnicki sam se privio uz njega i rekao sebi:
"Imaš ga, konacno si ga našao,
ne dozvoli da ga ikad više izubiš!"
Ponovo sam poceo da ga zaljevam jutarnjim rosama
i
hranim suncevim zrakama koje
su izvirale iz mog srca. Koliko ih se samo
nakupilo, cijelu vjecnost ih mogu davati
svom cvijetu.
A on? Moj divni cvijet. Polako, oprezno,
bojažljivo, pocinje davati svoj miris,
svoju ljubav, svoju pažnju. Kako mi je to
trebalo, kako mi je to nedostajalo.
Nikad, nikad ne smijem dozvoliti da postanem
bahat
i prestanem vracati cvijetu
ono što mi daje. Jednom sam ga ubio time i nikad
više necu. Sada sam naucio:
Vračati ono što ti se daje.



Voli te tvoj .DIBA...........