mistično iskustvo
Prošli sam tjedan došao na mjesto gdje sam zadnji put bio prije 15-ak godina, a do tada dolazio pet - šest godina za redom. U ona neka druga vremena. Obronci planinetine, šumetina, divljina. Tek naznake neke civilizacije. Takvo je oduvijek, a sada još i izbrazdano ratnim vihorom. Mjesto na kojem sam sazrijevao kao osoba, kao muškarac, mjesto koje me je formiralo ili barem obilježilo važan dio moje srži.
Srce mi je kao na trenutak stalo i kao neki vihor mi je prošupljio vene, rastopio kosti. Proletjelo mi je kroz glavu sve što je važno kad imaš 15 - 16 godina, i kad imaš 20. I sva toplina koju su ljudi u meni ostavili u to vrijeme i sva bol koju u to vrijeme moraš savladati. I sve noći popunjene šumom šume i unutrašnjim nemirima. I suluda sirova snaga koju možeš rasipati jer ti je tijesno u koži gdje god da se okreneš.
Mislim da sam vidio, osjetio, čuo Boga. Nikad ništa tako snažno nije me razbacalo ponaokolo. I jelen je riknuo iz polumraka šume, kao da je zapečatio taj trenutak u vremensku kapsulu da ga čuvam zauvijek sa sobom. Mislim da sam tada i na tom mjestu dobio Poruku. Poruku koju trebam dešifrirati, razumjeti i smjestiti u vlastiti mentalni sklop. Iskustvo koje potvrđuje ili negira dosadašnja iskustva.
Vožnja natrag u civilizaciju bila je kao klizanje na ledu. Tek blicanje šlepera koji mi se nalijepio na zadnju šajbu privukao mi je pažnju na stvaran svijet i činjenicu da vratolomnom brzinom od 40 km/h usporavam promet do granice neizdrživosti.
01.06.2004. u 14:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar