...

Jedna sam od onih groznih ljudi koji ne znaju pjevati. A vole. Sreća je što sam previše sramežljiva pa ne puštam glas javno, tako da pate samo oni najbliži… osim, ponekad, kad hodam Korzom, a kiša zaglušujuće pljušti i svi se razbježe… onda se uvjerim da me nitko ne čuje i pjevam samoj sebi, glasno, najglasnije. I, zapravo, fantastično zvučim! :) Ako ikad šetate Korzom po pljusku i vidite curu koja pjeva – ignorirajte, pustite iluziju. Ali ovdje se ne radi o pjevanju već o jednoj drugoj stvari koju volim, a ne znam. Ne, ne pričam o vožnji, zlobnici! Ne volim voziti :) Za volanom se činim kao izvor svih viceva o ženama vozačicama, a vozački sam polagala… ne, ne, to je druga, tužnija priča. Ova je o plesu. Ne znam plesati. A volim. Problem je što plešem po onome što pjevam, a ne po onome što drugi ljudi čuju. Samoj sebi plešem fantastično… ali, kad sam bila u prvom osnovne, teta iz plesne grupe me zamolila da više ne dolazim jer nemam osjećaj za ritam. Doslovno. Pamtim kao da je bilo danas. I to mi je pedagogija. A ja brzo učim. I zato, uvijek kad je prilika u kojoj se pleše, tvrdim da ne volim plesati. Jer, teta kaže, nemam osjećaj za ritam. Pa plešem doma sama, pred ogledalom. I sva sam ritmična. Solo. Ipak, problem nastaje kad sam jednostavno prisiljena plesati pred drugim ljudima. A među ljudima sam curica iz prvog osnovne. Bez ritma. I zato sam, po onoj mudroj mog tate "problemi su da se rješavaju", mobilizirala LJMŽ, aka RIZP i krenuli smo, ambiciozno, u plesnu školu. I nije krenulo loše, valcer je prekrasan za razbijanje treme. Zamjerka je da previše njišem bokovima, ali ne mogu si pomoći. Kažu da penis ima svoj mozak. Pih, ameba za ovo što ja imam. Moji bokovi imaju mozak, imaju volju, imaju osobnost… samo što ne traže da glasaju na izborima. Ali neka, zato se na čačača neće ni pomaknuti. Dobro, nije strašno, da se preživjeti, sve to još na nešto liči. Prošli smo i polku i disco hussle (sp?). Podnošljivo. Sve do kobnog… FOXTROTA.  Tko je to izmislio? Slow, slow, quick, quick.  Da, da, zvuči jednostavno. Slow mi je too quick, quick mi je too slow, muziku ne čujem uopće. Kompletan ples svodi se na to da izmičem noge ispred partnera. Facijalnog grča od stresa ne mogu se riješiti satima. Ako ste ikad bili u plesnoj školi i plesali s instruktorom, znate koji je to užitak. Osjećate se kao da stvarno znate plesati. Znam, najviše plešem s njim. Ali ne i poslije foxtrota. Poslije toga se on osjeća kao da ne zna plesati. I vježbam kući, vježbam na poslu, u autobusu se guram slow, slow, quick, quick… ali čim mi se pridruži još jedan par nogu, sve se raspadne.
Iskreno, bila sam spremna odustati. A ne odustajem lako. Na pravu sam studirala tri godine prvu godinu, to nešto znači, zar ne? Ali, činilo se da su foxtrot i teta iz prvog osnovne pobijedili. Do jučer navečer. Svirala je ta pjesma. LJMŽ nije čak ni trebalo ništa pitati. Samo se desilo. Sve je sjelo na svoje mjesto. Noge su krenule same. I znaju kad je slow, a kad quick. Bez brojanja. Bez grča. Foxtrot, njih dvojica i ja.
 
I tek da znaš... Ovo na slici je naoko pitomi pejsaž Galicije…
Al mira ni čas... Sve živo pali na nas...
Fotograf jedini metkove špara...
Oberst kao lud olovo rasipa, fotograf jedva katkad okine sa nasipa...
Na nadošloj Visli se soldati stisli... I svima su nam pomisli... Daleko...