Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz vida gubim oslonac nemirnih krošnji lipa koje puštaju svoj opojan miris u lipnju. Ono što je jednom bačeno u prostor više se ne može vratiti na prvu poziciju, vrijeme mijenja stupanj uznesenja i pada, ljetna kiša ispire grad, a sa kamenog zida me promatra tvoja silueta u kojoj se ogleda moja sjena. Sada – bez dodira, znam kakav okus ima tvoj dodir. Vidim te jasne slike, sjećanje ima okus morske soli na koži po kojoj bih crtala najčudnije linije i pravce bez pravaca kretanja. Srce mi je preskočilo uobičajen ritam disanja, jer je ključ srca zatitrao i doveo me da vidim te jasne slike – tebe.

volim miris lipa iako mi uvijek napravi problem: alergiju...osim kad njega vidim :-) i drago mi je što tebe opet vidim!

"Maconio..." nisam na ništa alergična osim na na neke alergije umjetnog tipa :)

"Zato..." thanx, dušo, i tebe je lijepo vidjeti opet - kao u ona dobra stara vremena :)

""Ako, dušo, neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane,
reci mu da cvijet nestaje, ali ima sjemenku,
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo, da ne stremim Vječnosti ne bih čula
melodiju koju samo Vrijeme pjeva,
već bih život prekratila i od tijela načinila
tajnu koju groblje skriva...""

Nije isto kao ranije, jer ovaj puta kiša lije :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr