Letim, zivim, ljubim jos i sad

Danas je tocno deset godina, odkako je preminuo jedan covjek, koji je u svome zivotu ucinio mnogo dobra. Bio je Hrvat i onda, kada je to bilo tesko i jako pogubno - jedan veliki skromni Hrvat.
To spominjem, ne stoga, sto je to bila njegova najvaznija osobina, nego stoga, sto mu je bilo drago biti Hrvatom.
Njegova rodbina je od davnina bila prozeta hrvatstvom, no niko nije poput njega uspijevao tako lijepo spojiti ljudskost - ljubav prema ljudima, sa ljubavlju prema domovini i porijeklu.
Nije bilo u njemu niti trunka one bahate, i samozadovoljne samozaljubljenosti velikih samozvanih "hrvatina".
Ne. On je volio ljude - onako nenametljivo, skromno, a istovremeno sa toliko mnogo ustrajnosti, pa i prodornosti, da ga je posvuda pratila izvjesna aura, koja je u ljudima budila novu plemenitost - uvijek iznova.
Danas je deset godina - vec...
Na njegovoj sahrani mi je njegov sin tiho i jos sa suzama u ocima spomenuo, kako je tek sada zapravo postao svjestan, kako nas je sve svakodnevnica uzela pod svoje i kako se sve vise udaljavamo jedni od drugih i kako zapravo isuvise malo vremena provodimo, sa ljudima, koji su nam dragi.
Te rijeci mi zadnjih dana ne izlaze iz glave.

dobro veče želim, ovo je jedna divna i snažna priča...a takvih ljudi poput njega ima jako malo...

možda bi se...prevarila...tajči

nisam baš sigurna da bih se prevarila pahuljice...ili jednostavno nisam imala sreće upoznati više takvih ljudi :)

ja jesam...a i godine nešto donose...valjda:))

pa onda ti moram vjerovati na riječ draga pahuljice...

Ja nisam u zivotu do sada susreo nikoga, ko bi tom covjeku bio barem priblizno ravan po njegovoj blagosti, koja je bila pomijesana sa prodornoscu u promicanju ljudskosti i jednostavne ljudske dobrote. Dozivjeo sam prodorne ljude, jednako, kao i drage ljude, ali jos nikoga, ko bi istovremeno objedinjavao i jedno i drugo.

ja sam srela samo jednu takvu osobu...zato i kažem da ih je jako malo...čak bi se usudila reći i premalo...