Dnevnik jedne tračerice

Nije me dugo bilo. Posao, zasićenje, mali eksperiment, sve se skupilo. No ne mogu ja baš bez ovog našeg crvenila, samo na kratko, bacit pogled, pročitat koji zgodan red, komentar, bilo kaj. Naravno čim se ulogiram prstić automatski na chat, to je skroz nesvjesno, kao ritual. I tak ja na chat, ni kelnericu da maknem, a već iskače prozor. Definitivno dokaz da tu rijetko zalazim, jer u «moje» doba chatanja samo bi lud il samoubojica kliknul na moj nick. Mam ja operem siročeka, za nemoralnost, di ćeš gledat ženu bez fasade na licu, neuređenu, nepripremljenu, ma svašta mu rekoh. Nisam ni uspjela sve izrecitirat (ipak je moj vokabular riječi ogroman ;-)))) ), on je već ispal s chata, a uspio je napisat samo bok. Šteta, možda sam propustila priliku života, ni ne znate kako je ta riječ «bok» bez dodataka rijetka u chaterskom ophođenju. Shit! Ne mogu ja da ne zaserem stvar, uvijek mi jezik brži od pameti, a lijepo mi mama govorila da sam spora i da prvo duboko udahnem, pa izdahnem, pa dozvolim drugome da kaže (u ovom slučaju napiše) kaj ima i da tad ponovim radnju uzdisanja i tek tad pustim jezik u opticaj, ali lagano. A jednom mi je to i uspjelo, zato sam sad gospođa ;-))))))) No čovjek nestao (možda se kasnije i vratio, ali u zasipavanju riječima, nisam uspjela uhvatiti nick, a i bio je konobar, valjda je zato i bil ljubazan ;-)))) ) i sad se stvar ne da ispraviti. Krenem ja konačno na face lifting, po svoju lopticu i taman da ću ju prisvojit, klik mišem, kad…. Otvara se nečiji profil. Šok! Koji je sad ovo vrag? Promijenili postavke chata? Naravno i opet sporo zapažanje. Dok sam ja brljala, iskočil je novi prozorček (to je već pomalo i uvreda za mene kao eminentnu chatericu, ne bi o tome smjela ni pisati, jer tak postajem «nova»), i umjesto loptice prisvojila sam njegov profil. Sad sam već ljuta i mahnito tražim spasonosni x, jer u prstima mi već milijun riječi i to ne baš riječi primjerenih jednoj dami. A onda…. Otvorila se slika. Zagledala sam se u par najljepših očiju na svijetu. Ostala sam kao začarana. Pogled mi prelazi slikom i ne vjerujem. Jednostavno me pogodio grom. Nemam bolje riječi. Dva crna oka, čeličnog pogleda, sa odbljeskom vragolastog sjaja. Nehajni čuperak, koji malo zaklanja prekrasne, duge trepavice. Njegovani brkovi i brada. A tijelooooo…. Ufffffffff!!! Atletsko, bez grama sala. Mmmmmmm…. Sva sam se naježila. Nešto prekrasno. Počela sam već i otežano disati. Tada…. Glas…. Njegov glas…. Bilo mi je grozno. Osjećala sam se kao izdajica…. Nikad mi nije bilo tako teško. Disconnect-ala sam se i potrčala prema Njemu…. Doslovno sam kleknula pred njega, suze su mi krenule na oči. kako li sam mogla? Gledao me pomalo zbunjeno. Počela sam ga ljubiti, plakala sam. Kako sam mogla? Kako sam samo mogla vjerovati da postoji netko tko može tebe zamijeniti? Srce mi se stegnulo.
A on? Bio je vidno zbunjen, pogledao me onim svojim lijepim okama i cijelu me izlizao. Nasmijala sam se. Ma to je bio samo trenutak zablude, dobra fotka, ali ipak je moj Simba najljepši i najbolji pas na svijetu ;-)))))))))