Sedamnaesti kolovoza

Što se sve može vidjeti u rani sat dok još uvijek ima nešto malo mraka da donekle skrije mahnitost noćnika a to isto ipak ne umakne oku trezvenjaka? Na posao krećem prije 6h i kao što sam jučer vidio jeb na plaži tako ni danas nisam ostao uskraćen za neke zanimljivosti? Mlada Talijanka čupa kosu i vrišti, baca se na koljena, pa naglo ustaje i vješa se oko vrata ćelavom partneru histerično mu brojeći u lice. U prvi tren zabrinut prolazim dalje shvativši da nije ozlijeđena. Koračam desetak metara kad se oglašava ćelavac urlajući poput divlje zvijeri. Onda naglo sve utihne. Sjećam se frenda koji mi je jednom govorio svoje utiske o Talijanima: oni se vladaju prema izreci koju su sami skovali; "tutto mondo e un theatro!"(možda sam pokoju riječ i krivo napisao). Njihova je zemlja pod znakom lava, što znači da svemu pridaju grandiozan značaj i sve treba biti u svrhu predstave. Iz toga naravno slijedi da ih se opravdano gleda s podsmijehom i doživljava grotesknima. Oni su silno narcisoidni i egocentrični, uvjereni da se čitav svijet samo oko njih vrti. To ih dodatno čini nevjerojatno komičnima jer su potpuno nesvjesni svoje vlastite ogromne zablude. Nekoliko sati kasnije ću imati prilike hodati par metara iza trojice drugih talijanskih dripaca; odjeveni poput papagaja, u majicama na nevjerojatne pruge, jedan među njima je nosio majicu čitavu ispisanu nekakvim autogramima( gotovo sigurno nogometaša), podignutih ovratnika. Onaj skroz slijeva poteže iz peta i sa silnim užitkom pljuje ustranu. Drugi je izvukao posljednju cigaretu i bez premišljanja baca na pod praznu kutiju. Ti nemaju novaca odsjesti u hotelu, ali jadni oni privatni iznajmljivači koji su ih primili pod krov.
Ni pet minuta kako sam za sobom ostavio pomahnitali par opažam još jednu dramu. Ovaj put su glavni protagonisti tinejdžeri našijenci u tipičnoj domaćoj roli; najodvažniji među njima želi ugasiti svjetlo gradske rasvjete. Zna da kamenje ne pomaže jer su postavljene zaštite od čvrste i elastične plastike. Zato se svom silinom zalijeće u stup i snažno ga protresa uz uzvike "zie heil","zie heil"(možda ni ovo nije sasvim točno napisano, ali je valjda jasno o čemu se radi) sve dok konačno ne uspijeva utrnuti žarulju.
Dok nisam stigao na odredište već se dobrano razdanilo. Još stižem dokučiti neke profile onih koji su na nogama dočekali jutro. Propali student bari brucošicu držeći joj predavanja o situaciji na zagrebačkom pravnom fakultetu i jedan fini dečko je u razgovaru sa prilično zgodnom trebom uzaludno je pokušavajući zainteresirati za sebe. Ali vidi se iz aviona da nema apsolutno nikakve šanse. Ona neprestano skreče razgovor na nekog zajedničkog znanca s kojim bi se po svoj prilici rado parila. Dečko djeluje inteligentno i naobraženo, nije ni lijep ni ružan, ali jednostavno nije životinja kakvu ona treba. Ona je naprlitana i plitka, njihov sirovi znanac je za nju pravi izbor.
Još malo pa sam stigao. Na terasi jednog još zatvorenog lokala objesile su se po stolcima tri ptice iz disca praznih pogleda, pospane i umorne od šizenja na podiju, ali više od svega razočarane što nisu do onog ključnog čina zadovoljile nagon. Nije se našao nitko koji bi se uklopio u njihovu fantaziju. Dok je bilo dosta energije bile su prpošne i izbirljive, bile su kraljice podija, ali večer je odmicala i one tako čvrsto uvjerene u vlastitu superiornost nisu ni primijetile da je svaki onaj, u tom trenutku njima nedovoljno zanimljiv, već dograbio nešto udaljenije od epicentra i izgubio se. Ostale su na suhom. Sad je prekasno. Možda naredne večeri.