borac kroz trnje

Život je kratak...
polomi ljušturu i...
voli iskreno, ljubi nesebično, opraštaj brzo...
radi kako treba, pomozi gdje treba, šuti kad treba...
razmisli uvijek, popusti katkada, ne kloni nikada...
slušaj više, suosjećaj više, daruj se više...
smij se kad možeš i plači kad moraš...
ne srami se ni svoga tijela ni svoje duše...
i živi život!

Te godine mi je ljeto klizilo kroz prste. Na jednoj strani se dogodilo toliko velikih stvari koje sam godinama čekala, a na drugoj se zapravo nije ništa događalo. Status quo.

Nas dvoje smo svaki dan bježali u naš mali začarani svijet. Što dalje od zločestih ljudi, dalje od života koji nismo željeli ni voljeli. Sjedili smo tako na obali rijeke, na sred polja, bilo gdje, tamo gdje nam se tog trena svidjelo. Jednostavno smo stali i sjeli....

Pričali smo, šutjeli, smijali se, šutjeli, pričali, promatrali oko sebe tu čudesnu prirodu i bilo nam ja lijepo. Polje puno roda, ribe koje se bacaju u mutnoj rijeci, cvrkut ptica, šuštanje životinja, traktori koji ni od kuda dolaze i nikamo odlaze. Ljudi koji se bezbrižno kupaju, ljudi na svojim vikendicama.

Sjedili smo jedno uz drugo.
Nisi me zagrlio ni poljubio.
I bilo nam je sasvim dobro.

Što bi bilo da si me zagrlio?

Možda ne bih ništa rekla...

Što bi bilo da si me zagrlio i poljubio?

Vjetovatno zbog poljupca ne bih mogla ništa reći :)

I tako je ljeto prolazilo. Ostalo ga je još malo. Tužna sam zbog toga. Čarolija će nestati, sunce više neće tako grijati.

Kada dođe zima, gdje ćemo nalaziti taj začarani svijet bez buke, ljutnje, ljudske zlobe? Rode će otići, ribe će naći mir, ptice će se umiriti, traktori naći mjesto u svojim garažama..a mi..mi ćemo jedini ostati isti, sa svojim mislima, tugom, maštanjima i život će mirno ići dalje kao da ga za sve to nije ni malo briga...