Moj svijet, moj san, samo trag...

Tebi, ružo bijela, što uvenula si prije nego si procvala, šaljem svoje misli. Tebi, koja otišla si tiho, laganim korakom i bez pozdrava. Sve me još podsjeća na tebe, cvijete bijeli. Tvoja ljepota zasjenila je sve ostale cvjetove na toj livadi života. Tvoj miris i danas se osjeća negdje u zraku. Odraz lika tvog nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Istina je...
Tuga je riječ kojom bih mogla obuhvatiti sve ono što želim sada izreći, u ovom trenutku. Radost je također isprepletena s tugom, nevidljivom niti koja ju prožima. Isprepletene i sjedinjene u postojanju. Pokazala si hrabrost koju si crpila iz Bog zna kojeg izvora. I sada dok govorim zastane mi riječ u grlu. Kada se samo sjetim... jedva da mogu izgovoriti sve ono što osjećam prema tebi. Ružo moja bijela...
Latice tvoje okupala je prva jutarnja rosa. One još uvijek ostavljaju trag ne tako davno usahle kapi života. Udahnula si život svojim nejakim plućima. Otkrila si univerzum kojem si se tako veselila, ali oštre škare sudbonosnog trenutka sasjekle su te u korijenu. Uvenula si. Tiho... Čuvam još samo dehidrirani oblik ostatka tvog postojanja.  

Rasla je ruža do bijela dvora,
do bijela dvora mladog Omera.
Tu je mlad Omer konja potkivao,
s pendžera njega draga gledala.

S pendžera njega milo gledala,
iz sveg' se glasa na njeg' smijala.
Njojzi govori dilber-Omere:
"S pendžera sidi lijepa djevojko!

Ukovah konje u te gledajuc',
gledajuc' tvoje oko garavo!"
"To sam i htjela, moje gledanje,
da ga ukuješ, da ne putuješ!"

A da?

Zvira voda iz kamena,
hladna studena.
Rasti ružo iz korena,
lepa, crlena.
Rasti ružo iz korena,
lepa, crlena.

Divojcica rože brala,
pak je zaspala.
Knjoj dolazi mladi junak,
tiho jo budi.
Knjoj dolazi mladi junak,
tiho jo budi.

Stani gori divojcica,
ke si zaspala.
Rože su ti povehnule,
ke si nabrala.
Rože su ti povehnule,
ke si nabrala.

Kad bih znala letjeti mogla bih te povesti...

Na svojim krilima..:)

Gdje?

Nebu pod oblake:)

Krila su nam slomili odavno. Trgali su nas bolno. I bezobrazno sporo.

A sada se vraćamo slomljenih krila jer ne mogu ih slomiti dvaput.

Sada padamo, jer i pad je let.

Pusti me da na miru ove noći, šutnja je sve što trebam. Pad u tišini ima svoje čari.

Tko sad mari za sve te čari, meni je najbolje kad misli mi vrludaju.

Nije mi potreba sada gubiti mir... Ugodan dan..

I tebi također.