Dani i noći

Sanjam čudno.
Neki sam dan umrla u snu, pretvarajući se u tom procesu u Isusa. Moji su ubojice ( neki gerilci vrlo tipičnog izgleda ) došli i čudili se mojim ranama. A ja sam sve to gledala izvana, bez boli... i čudila se s njima.
Mislim o odmaku, o odmaku od svih stvari zemaljskih, koje te vežu i čine teškim, bolnim i tužnim. U snu sam imala odmak i za moje ubojice nisam osjećala ništa osim ljubavi.
Čemu to sve... ta težina. Zar je moguće da sam od svoje volje odabrala doći natrag i zagaziti u zemaljsko blato. Osjećati ljutnju i tugu i ljubomoru i samoću.
Danas bih rado bila negdje gore, lagana i prozirna i sjajna. Napustila ovu ljusku za učenje i iskustva i hodala mojim zlatnim brodovima i mojim tajnim vrtovima. Što će mi sve te želje i težnje. Da ih pustim... neka odu od mene sasvim.
One nisu ja koja hodam u sjaju.