Ne okreći se...
Tresni vratima i iskali nakupljeni bijes vremena. Ili nemoć. Ne okreći se za sobom jer vidjet ćeš samo ruševine. Usmjeri pogled ispred sebe. To je horizont koji trenutno trebaš vidjeti. Ali ne vidiš. To je ono što želiš, barem podsvjesno. U ruševinama sad počivaju samo mrtva tijela. Izmučena i ispaćena. Pomoći im ne možeš. Ne danas...
Svaki pogled unatrag stopira ti dah. Guši te i vuče prema dnu, muljevitom dnu nataloženog vremena. Blato ti se uvlači pod bijelu kožu. Svakim tvojim pokretom. I što se više trzaš to sve više toneš. I potonuo si u neka davna sjećanja.... Spoznaja više ili manje trenutno ništa ne mijenja. Ne sada. Sve je ostalo po isto ili se barem tako čini.
I sve tajne ovoga svijeta nestale su u oblaku dima, u oblaku prašine koja još uvijek svijetli na tvome putu. U beskonačnom prostoru izvan shvatljivog i neuhvatljivog. To si sada ti....
15.09.2008. u 10:39 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Ajme, ajme, što tebe pere. Nema ljepšega nego stati i okrenuti se iza sebe- ponosno :)).
Autor: Bepa_Jozef | 15.09.2008. u 11:13 | opcije