Zašto ne?

 Danas sam s posla krenula oko 16 i 10. Rush-hour uobičajeno kreće oko 16,20-16,25. Teški olovni oblaci visjeli su nad gradom. Nije kišilo. Dan po svemu običan. Jesenje-običan. Ispadam na Savsku. Kolona u oba smjera u obe trake (daklem, i po tramvajskoj) dokle pogled seže. Ispetljam se nekak u smjeru prema gradu i ubrzo primijetim da je osnovno svojstvo kolone u kojoj stojim to - da se ne miče. Dogmižem nekako do prvog mogućeg skretanja u Vrbik, zaobiđem opake gužvo-točke u istom i kroz ulicu Veselka Tenžere (rek'o bi jedan moj frend "kroz ulicu Vesele tinejđerke":-)) izbijem na Vukovarsku u relativno pristojnom prolaznom vremenu (oko 16,20). A na Vukovarskoj.. avaj & kukulele. Kako sam u dogledno vrijeme imala jedan važan sastanak na koji nisam željela zakasniti, u meni počne tinjati nemir. Vukovarskom jurim brzinom od kojih metar i pol na 2 minute. Bez karikiranja. Nikad nisam znala ono preračunavanje m/sec u km/h ni vice versa, al sam lakoćom koja plijeni brzo spoznala da ću mojom tadašnjom brzinom dramatično zakasniti. Sjedim u autu i divljam u sebi u istom. I sve si mislim koji me vrag tjerao da neki dan spominjem i ponovno odgledam "Dan ludila". Bukvalno mi je došlo da zaključam auto i odšetam... Sjedim ja u autu, stoji auto u Vukovarskoj. Svi smo vrlo mirni osim mene same. Kad-eto ti (mi, zapravo) spasonosne ideje u času kad joj se više uopće nisam nadala. Gruntam: Da mi se dokopat lijeve trake, a iz lijeve trake tramvajske pruge... jest da je na Vukovarskoj pruga garnirana kamenjem a ne betonskim kockama, al nema veze, za gume i šasiju sigurnom brzinom na toj ću podlozi Miramarske se dočepat za jedno jednu 100inu vremena no što bih ovako, po PS-u..
Ono što bih zapravo željela apostrofirati nije to kako je prošla ta akcija (dobro) nego lica i postupke sugrađana mi kojima su ničim izazvani popratili ovaj moj banalni čin individualne volje i popratni mi prometni prekršaj.
Svi poznajmo onu nezaboravnu situaciju provođenja 2 do 3 sata u čekaonici liječnika (najčešće opće prakse). Kao i atmosferu koja u istima vlada. Krene neka spikica i 3je, 4oro najlajvijih čekača se zdušno krenu oko neke teme slagat uglavnom sjedeći i/ili stojeći u najudaljenijim kutovima čekaonice međusobno. Pa tako, čekanje, samo po sebi bezumna radnja, postaje dodatno otežano slušanjem nekih "apsolutnih&neupitnih istina", najčešće u kukalačkom tonu čime čovjek, ionako malen pod zvjezdama čekaonice Doma zdravlja, ima osjećaj da ga netko tako malenog još lupa teškim batom tupe konverzacije po glavi. E sad, ako se nađe netko dovoljno spreman da podnese zbirni napad lajavog čopora zamolivši govornike da se malo stišaju "jer nas ostale ne mora, nužno, zanimati ta tema.." - taj vidi svog boga, sličnog boga kao i netko tko se drzne kucnut na vrata sestre na kojima piše fontom 48 u kurzivu i boldu "ne kucaj"...
E pa ono što mi je prilikom moje male akcije ubrzanja stizanja od točke A do točke B ne moglo ne upasti u oko jesu grimase i mimika vozača betoniranih za asfalt Vukovarske koje sam mimoišla, kao i čekača tramvaja (tramvajski je promet isto bio u kolapsu) dok sam prolazila kraj stanica na kojima su oni čekali tramvaje kojih nije bilo.. neki su čak i silazili na prugu da mi otežaju proboj..:-) Čast rijetkim iznimkama koje su se osmjehivale ili pljeskale, u ime istine moram i njih spomenuti.
Ono što me u takvom stavu uvijek ostavljalo zbunjenom jest: koja to huda sila brani pojedincima u krdu da si pomognu sami (kad im dragi bog u nekoj situaciji očito ne kani:-)), već se pravom svih pravednika ovog svijeta ustremljuju na nekog tko si pomaže sam, a njima ne šteti? Da li je to Maybelline? :-)))

i de si došla..

Kak si ti spretna i pametna žemska.

Faitas - ta do DMa, razumije se..:-) Lady - nikad ne vjeruj prvom dojmu ;-):-)

Pokušao sam ti privatno poslati poruku za jednu temu o kojoj smo govorili koju si mogla staviti na web no moje poruke ne prolaze do tebe?

Javi se...

Bye...

Žao mi je da to nisam vidio taj prizor.
Bravo ajvi!