borac kroz trnje

Jednom, kad napuste me snovi

Kada na kiši ostanu, zgažene,

Prezrene, poput pseta napuštene

želje. Bez nade, bez sna.

Jednom kada bez čežnja

Započnem novi dan, kada jučer

Bez misli postane sutra,

Nestati ću za sebe.

Samo ću umrijeti, u srcu.
Ugasiti će se svjetlost

Što jučer je sjenama obojala,

Sumnji i nada, straha i želja.

Iskliznule negdje u snazi uzleta,

Negdje u putanji pada, utonule,

U močvaru ravnodušnosti,

U crni, ljepljivi glib zaborava.

Krenuti ću cestom što

Bez predaha vodi do cilja,

Do konačnog, vječitog

Mira, do tišine bez titraja.

Voditi će me svjetlost

Iz nekih tuđih očiju,

Iz drugih nekih uzdaha

Što mene ne dodiruju.

Praznu i šuplju tvrđavu,

Što čuva ljusku čovjeka

Koji je davno nestao,

Iz srca, oka, iz zaborava.

nekada davno... zamrla sam u srcu... nisam umrla... kao da te nema ni u sredini dana, ni u noći... kao da nikad ne postojiš... iz nekih drugih priča čitaš što je mogao biti tvoj život... -----> nikad više ne želim takvo stanje niti to želim bilo kome...

... stalna, samo mijena, jest..:)))... i to će proći...