Riznica Snova

Okrečem se oko sebe,
u dubokom ponoru bola,
tragajuči za neprimjetnim drhtanjem snova,
znajuči da nada nezna za umiranje..
hodam nečujnim korakom,
u ponoru svoje ranjene duše,
čujem tihi jauk osječaja,
vidim gospodara tame ispred sebe,
čudan osječaj prolazi mi tjelom,
ja znam da sivilo noći,
postaje gospodar mojih misli..
pusti da dišem ovaj život u sebi,
odvuci me iz tužne praznine,
otvaram oči,
i pitam se..dali je to samo san?

čujm pa još ujutro si bl čist vredo, kaj te sad oprala tuga?

sve ti je matrix:-(
posjekli su drvo ispred moje kuće maloprije i tako sam tuzna,da je barem san:-(

zar_je_vazno..i zdej sem još v redu..samo se prisječam..kak tuga zna biti jaka...:))

avjestica..želimo ponekad kad doživimo u stvarnosti loš trenutak,da taj trenutak zarobimo u snu..ali jawa je ponekad jača...

java zna biti lijepa a i okrutna...

..da..okrutna..pogotovo kad se usporedi sa snovima..:-))

ali samo ako su snovi lijepši od jave...a češće i jesu...

I_no_my_way..snovi su gotovo u pravilu uvijek lijepši..ali stvarnost je ta koja nas gotovo uvijek otrijezni..zato uvijek poželimo da ostanemo u snovima...

da...snovi...ili mašta?

..i jedno i drugo ima nešto zajedničko..zar ne maštamo u jawi..da nam se ostvare snovi?? :))

zaboravi, odmah :)

..:-))))ali vrijedi pokušati...

pokušala sam i rijetko kad je uspjelo...

bit svakog pokušaja je..da se nadamo da če se ostvariti sljedeči puta...:-))