Letim, zivim, ljubim jos i sad

Usunjala se tiho u moj zivot. Naoko neugledna...tiha i necujna. Zarobila mi je misli - zarobila mi je osjecaje. Treptala je okicama, dok sam joj se nehotice predavao...beskrajno predavao.
Kao da nije sa ovoga svijeta i kao da joj tu nije mjesto...daleka, nedostizna, nedokuciva. Kao da se sve to ne desava njoj, kao da moji snovi ne leze pod njenim nogama. Kao da je moje misli ne prate, kud god posla. Treptala je, pomalo zbunjeno.
A ja - poput deckica - prepun zivota, treperio sam od uzbudjenja.
Imati...nju imati...samo nju...barem na tren...i potom umrijeti...sretan. Bila je to jedina misao, jedina potreba, jedina zelja - izvor jedine vatre u srcu.
Kratki osmijeh na njenome licu i hladne rijeci na njenim usnama. "Ne, ne - nisam ja za tebe."
Ne. Zavodjenje mi nije jaca strana...nikada nije ni bilo.
Na kraju krajeva, pitam se uvijek iznova: Zasto bih zavodio, kada vec volim???

pa da te zavoli? kaj ne?

Ma vole mene svi (i sve) koji me poznaju, ali ovo gore napisano mi je toliko poznat osjecaj. Zdravim razumom mogu takve situacije secirati i beskrajno analizirati, ali kada se sam nadjem u takvoj situaciji, nisam vise u stanju nista drugo misliti. :)))

odgovor je uvijek najjedsnostavniji mogući.. samo što smo ni skloni kompliciranju..

možda zato što je zavođenje u krvi...onaj lijep osjećaj koji te obuzima dok zavodiš...možda samo to...

a koga ti to već voliš??;)))