Letim, zivim, ljubim jos i sad

"Voda koja mirno protjece, nosi ljude dalje." Ovu mudrost starih splavara sam procitao jucer u mjesecnom casopisu mog autokluba, pa su mi pale na pamet i Balaseviceve rijeci: "Sve ide i sve tece - covjece..."Nekako su mi se same od sebe nadovezale misli: "Ako se ne drzimo zajedno, izgubit cemo se u nepredvidivome toku ove rijeke zivota."
Poznajes li taj strah - da ces izgubiti nekoga, ko ti je tek postao drag???
Zasto te uopste takvo nesto pitam? Naravno da poznajes. Poznaje ga svako dijete. To je strah, koji nosimo od rodjenja u sebi.To je nasa pra-trauma iz djetinjstva.
S vremenom "gubimo" drage ljude - uvijek iznova...ostajemo "sami", dok ponovno ne pronadjemo "nekoga". Neumoljivome zubu vremena se ne moze oduprijeti niti jedna veza - niti jedan par.
Odat cu ti jedini ispravan nacin, kako prebroditi taj strah - tu vjecitu i neutazivu "glad" za sigurnosti majcinske utrobe: Prestani traziti iskrenu srecu u jednoj i jedinoj "velikoj ljubavi" prema samo jednom ljudskom bicu. Tu ces je mozda jednom i pronaci, ali tek nakratko. Umjesto toga, uci se voljeti svakoga, pa i sebe - jer majcina utroba ti je ovaj cijeli svijet i svako ce ti rado ponuditi svoju mrvicu istine i iskrene srece.
 

abuuuuuuu! a taman sam se ponadala...

Ljubite druge kao same sebe i sve će biti bolje.

mene nitko ne voli. nije da ih krivim...

Helga, ja te volim.

tvoja misao o gubljenju dragih ljudi bila mi je povod za moj blog. eto, nije svaki gubitak..gubitak!