Letim, zivim, ljubim jos i sad

Danas sam po ko zna koji puta imao prilike razgovarati sa zenom, koja je bila silovana - nekoliko puta. Lijepa...samo zato sto je bila lijepa. To iskustvo nije preboljela...potisnula je i sjecanje na te dozivljaje. Potisnula ih je duboko u podsvijest. Toliko duboko, da ih je vec i zaboravila. Nije se imala kome povjeriti. Nije se imala kome pozaliti. Nije imala nikoga, ko bi je mogao utjesiti, reci joj, da svijet nije samo pun opakosti, zla i bola. Nije imala...
Dugo je nosila bol - tu otrovnu ranu na srcu. Bol je sazrijevala dugo u njoj. Sazrijevala i pretvarala se u strah. Svemocni strah, cije porijeklo nije vise mogla niti nazrijeti. Naumoljivi strah pred zivotom, pred ljudima, pred vlastitom nedovoljnosti i nemoci.
Kad joj je sve postalo previse, vise se nije mogla suzdrzavati. Pritisak je bio preveliki. Razum joj je otisao k vragu. Poludila je. Lakse joj je bilo biti luda, nego preboljeti i prevladati strah. Zavrsila je u ludnici, kao mnoge zene sa slicnim iskustvima. Dobila je lijekove, koji su joj pomogli malo ublaziti strah. Trazila je kroz terapiju puteve, do "normalnog" zivota i tek tu se pocela konacno prisjecati davno zaboravljenog uzasa, koji je morala prezivjeti. Uzasa, koji su joj ucinili drugi ljudi - muskarci...surovi, nemilosrdni, grubi...besmisleno grubi i opaki.
Zasto? - pitala se uvijek iznova. Zasto su je tako zlostavljali? Pitala se i pita se jos uvijek...Svaka zrtva pokusava razumjeti svoga zlostavljaca i satire sebe, trazeci odgovor, na to besmisleno pitanje - razlog za jedan tako besmisleni cin.
Ljudi smo - govorimo sebi ponosito. Ljudi smo - mi smo kruna prirodnoga poretka.
Muka mi je od tog licemjerja.
Slusajuci njenu pricu i trazeci rijeci, koje joj mogu zivot ponovno uciniti zivljenja vrijednim, sam se neprekidno pitao: Koliko zena vec poznajem, ne znajuci kakvo su zlo pretrpjele - zena, koje su zlo pretrpjele i hodaju svijetom, ne sjecajuci prezivljenoga - ne primjecujuci zlocudnu bol i strah, koji njihovom dusom vec dugo vremena rovare...sve dok ne izbiju na povrsinu u obliku bolesti, beskrajne mrznje ili eksplozije, koja razara okolinu, porodicu, potomstvo...
Strah me je od neizgovorenoga bola, od neumoljivoga straha, koji izjeda dusu. Strah me je od sutnje, koja bol tek prikriva, ne dopustajuci rani da zacijeli...strah me je od bijesa nemocnih zrtava, ciju bol niko ne zeli vidjeti.
Stoga ponavljam rijeci, koje svakome zlostavljacu treba ponoviti: "Sto ucinis najmanjem medju nama, to ucinio si meni!"

mozda bi bilo bolje: "Sto ucinis najmanjem medju nama, to si sebi ucinio!"....jer neki ne vide nista osim sebe...

pročitaj knjigu slavenke drakulić...kao da me nema...

Mnoge od tih ranjenih žena kasnije ipak osnuju obitelj, imaju djecu. Zanimljivo je kako ih odgajaju, naročito onu ženskoga spola... Muški se svijet ne treba čuditi što je tako malo žena koje ih poštuju jer je tako puno žena koje su prošle kroz pakao silovanja a kasnije su nekome bile učiteljice života i prenijele svu gorčinu koju je u njih netko posijao.

Drago mi je što ovaj post stoji ovdje. I na Iskrici se naziru tragovi zlostavljanja, ne onog fizičkog, nego kroz percepciju žene, kroz omalovažavanje i ismijavanje, kroz podrazumijevanje da smo zaslužile sve loše što dobijemo jer smo, eto, na portalu za traženje partnera. Međutim, koliko god žena bila seksualna ili aseksualna, silovanje i zlostavljanje nisu u sprezi s njenim ponašanjem, nego s prazninama u glavi i duši zlostavljača.

@ vegavega8 - zvucat ce mozda naopako, ali zapravo se manje brinem zbog ociglednoga zlostavljanja, a mnogo vise onoga, koje zrtve nastavljaju ciniti nad sobom, kako bi razumjele zlo koje su prozivjele.

@ ladyhawke - Da. To je klica zla u buducnosti. Gorcina radja potrebu za unistenjem uzroka zla, ali kada uzrok vise nije poznat, onda se potreba pretvara u besmislenu nasilnost i opakost prema svemu i svakome.

@ la-donna-ines - jednom, kada stignem... :(((

@klonirani_zilet - Ne. Ko vise nije u stanju osjetiti ljudsko bice pored sebe, je vec odavno zaboravio osjetiti i samoga sebe. Taj zlotvor vise (ili barem u tom trenu) je "slijep i gluh" -t.j. nije u stanju "razumjeti" ili "osjetiti"...u tom trenu vise nije razumno ili osjecajno ljudsko bice - inace ne bi nanosio drugome bol.

ima više oblika zlostavljanja..i raznih prfila zlostavljaća..žalosno je što takve osobe uopće postoje na ovom svijetu..
sigurna sam da i ti jednog slićnog njima koji je napravio jednako loše(na malo drugaćiji način) kao i ovaj gore (možda čak i sa gorim posljedicama)o kome ti pišeš jako dobro poznaš..i o njemu sigurno nebi napisao takav blog..zato nema porebe zgražavati se kad imaš takve osobe u svojoj najbližoj okolini..
nemoj se ljutiti ali to je samo moje mišljenje..

Ne ljutim se otrovnice draga. Na tebe se ne mogu ljutiti. Ljutim se na sve zlostavljace - kako na poznate, tako i na nepoznate jednako. No pocinjeno zlo se ne moze vise izbrisati, niti vratiti unatrag. Moja posebna briga je stoga usmjerena zelji, da se pocinjeno zlo prestane jos i u srcima i dusama povrijedjenih i zlostavljanih razvijati i rasti. Pogotovo mi je stalo, da se to zlo preko njih ne prenosi dalje, na nevine porodice i na djecu. Zrtve se osjecaju same - prepustene nemilosrdnom zivotu, a nisu same - svi smo mi osudjeni, direktno ili indirektno osjetiti posljedice toga njima nanijetog bola i zla. Svi.

izvini ali mislim da ti ne osjećaš posljedice zla koje je počinjeno meni..za ostale ne želim suditi..