Zašto ne?

Imala sam dužu vikend-vezu na daljinu. Dužu i ni-na-koji-način-ne-evoluirajuću. Ta i takva, s vremenom je bila postala neopisivo zamorna u svojoj ispraznoj i jednodimenzionalnoj bezperspektivnoj dosadnoj površnosti. Okončala sam je. I tad je još preostalo samo ad-aktirati stvari u glavi. Pretvoriti sjećanja u uspomene. Prošlo nesvršeno u prošlo svršeno vrijeme. Razmišljam tako o dobrim i lošim stranama doživljenog. Kako o mrtvima sve najbolje, loše aspekte ću u njihovoj nebitnoj pojedinačnosti preskočiti. Kad razmišljam o pozitivnim stvarima, u prvi se plan promaljaju brojna prisjećanja na raspoloženja u kojima sam bila na našim brojnim izletima. A bila su zaista odlična. Raspoloženja, naime.
I tako, dolazim do zaključka da ono što meni fali nije (ta) veza već iskaznica planinarskog društva.

heh, odlicno:))

:DD vrlo univerzalna priča ;D

uobičajena, hmm;D

ehhhh što je tebe dobro čitat...