volim te

Ruku pod ruku sa svojim najcrnijim mislima šećem po svim mogućim putevima koji vode do tebe...I kojim god putem da krenem,one mi podmeću nogu,žele da se predam i odustanem.I tada se uvijek pojavi neka svjetlost na kraju puta i ja koračam dalje.One me i dalje drže ispod ruke praveći se da su mi najbolje prijateljice,iako mi i opet podmetnu nogu.Teško je u takvom društvu stići kuda sam krenula...U glavi mi ječe tvoje riječi "think positiv" i to je jedino što me diže svaki put kad padnem,ta jeka stvara to svijetlo negdje u daljini...Plesati s tugom,družiti se s crnim mislima,pustiti suzama da stvaraju ore na mom licu ili se oduprijeti svemu tome i samo s tračkom nade koračati sama prema tebi?Ako krenem sama hoću li zalutati?Ili možda doći s krive strane u krivo vrijeme i vidjeti nešto o čemu su mi moje "prijateljice" pričale?Hoćeš li me čekati dok pređem taj daleki put?Cipele su mi se već poprilično istrošile,opralo me puno kiše,hladno mi je i bojim se.Na svakom uglu cinično me gleda neka ružna faca i kao da mi viče da nikada neću uspijeti.U sebi se lomim,ali idem dalje...Hoću li ikada stići kuda sam krenula?i zašto me već jednm ne napuste te misli nego koračaju sa mnom?Tko će se prvi umoriti,one ili ja?Molim te,upali neku svijeću da mi bude vodilja i poticaj,trebam nešto da znam kuda da idem.Vodi me do sebe.Doći ću ti promrzla,umorna,sa prašinom na licu koja se zalijepila na suze.Hoćeš li me prihvatiti takvu?Ili ćeš mi reći da se vratim otkud sam došla pa ću opet godinama tražiti put natrag da pobjegnem i ne mislim više na tebe?
Lomim se dušo,pomozi mi!

a da ti staneš, nahraniš se, promijeniš cipele, odmoriš, a onda kreneš dalje?? Osim toga, postoji i "pola puta", kad svatko korača pola puta, onda je lakše.. mani se nekoga tko želi da ti prijeđeš sve, a on samo čeka.