Zašto ne?

Jedva sam dogmizala s posla do kuće oko pol 9. Dan je bio 362 na sat s neprekidnom vožnjom po samoj ivici mojih vještina i psihofizičke izdržljivosti. Posla nepregledno more. Nepregledno more opasnih valova nemogućih deadline-ova koji si međusobno kontriraju i kojih se sile množe. U vanjskom, meni afektivno važnom svijetu, dešavaju se teške i mučne stvari meni bitnim ljudima (stvari neovisne o mom ili njihovom utjecaju na njih) i stvaraju onaj memljivi krupni okvir tjeskobne nemoći da utječeš na zaista bitno, a bližnji me praktično trebaju, zovu, traže odušak, pažnju, savjet, ohrabrenje.. onih “samo par minuta” (kojih nemam i koje kidam nasilno iz mog poslovnog okruženja i španunga jer ih biram i želim pružiti). Štene je malo i boli me duša da je cijeli dan bez moje paske i brige dok ja "zarađujem za život" i gasim sve te eruptivne požare..
Dakle, oko pol 9 dođem do kuće, izljubim se sa psima, i izjurim s njima van. Odteturam oko kvarta, obavim u šetnji pozive koje nisam ranije stigla (a trebala sam i željela), odradim određenih si 20 minuta dresure kujice + 20 minuta razonodne šetnje s istrčavanjem, pritom vrtim po glavi sve te gadne priče, razmišljam što još po kojem pitanju mogu učiniti. I tako, još hodajući dođem do onog stanja privremenog mirenja s o meni neovisnim životnim činjenicama koje su nepromjenjive i, napokon, po prvi put u današnjem danu izbijem vremenski na plato prve mogućnosti da se sretnem s pitanjem: kako se ja osjećam? Zaključim da umirem od umora, da sam jako gladna, da mi se piški već par sati, i, napokon, da je napravljeno sve što se danas moglo napraviti, posložim si daljnje hodograme za naredne dane po situacijama u glavi i, također-napokon, osjetim veselje što je petak, što ću doć doma i pojest nešto i imat malo mira, što ću ohanut. Od svega. Dođemo doma, nahranim ih, upalim PC, tu neke uglavnom neinteresantne mi poruke i osobe. Krenem se igrat s curama i upalim telku s namjerom neobaveznog zirkanja i uživanja u domu-slatkom-domu. A na telki, na prvom – film. Film, mlaka nakinđurena limunada s R. Gere-om i J Lo. Taj sam film gledala jednom za vrijeme vožnje na putu ka Zadru u autobusu. Pustio ga vozač na onim malim “društvenim televizorčekima”. I pogledavam preko volje taj film večeras i sjetim se kako me se dojmila poanta kad sam ga vidjela prvi put i kako mi je limunadnost ga bitno manje upadala u oči no večeras. Poanta da je ples nešto predivno za prakticirati s voljenom osobom, da je to zaista kako kažu: vertikalna zamjena za seks - znatno me se više bila dojmila
I grune me to, baš ta razlika u doživljaju istog filma, baci me u neka sjećanja na stanja duha vezana za to razdoblje moga života. I primijetim da se od tada puno stvari (s velikim “p”) u mom životu promijenilo. Zamalo sve. Puno je osoba izašlo iz mog života (ili sam možda ja tek tada primijetila da nisu ni bile u njemu kako mi se do tad činilo..). Jedino što veže ta dva vremena tj. tu večer u autobusu i ovu večer, sam ja, ja i moja nepromjenjiva vedrina i borbenost. Ja koja se borim i koja ne odustajem i koja gledam eyes-wide-open u whatever-may-pop-up i idem dalje no-matter-what..
I shvatim da po prvi put osjećam tu potpunu sigurnost u sebe, to bivanje u stanju da se oslonim na sebe. I samo na sebe. Ugodno je..
P.s. Draga mi je već neko vrijeme sentenca: "Bože, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti, vedrine da podnesem one koje ne mogu, i mudrosti da to dvoje razlikujem... ", veseli me vidjeti da mi se teorija i praksa zaista počinju poklapati po toj mudroj formuli

Poznata mi ta "sentenca". Smiruje... A ples - sta reci? Pogled u oci, dodir tjela, ritam... kome trebaju rijeci?