Prolazna vječnost

Bio je posljednji vikend da smo ona i ja zajedno. Gledali smo film u dnevnoj sobi... ležali smo u fotelji pod toplom dekom. Ona je ležala na meni, nježna, kao dodir svile. Ležala je i tiho usnula iako to nije htjela. Bilo je pre lijepo za zaspati, a opet pre lijepo a da ne bude dio sna. Duboko je disala, bila je tako smirena i topla. Spavala je na mom srcu, zaspala uz njegove otkucaje, a ja sam mirisao njenu kosu. Tiho je spavala. Ja nisam. Nisamželio dopustiti si da nestanem u zemlji snova, jer nema ljepšeg sna od toga koji sam imao u beskonačnom trenutku njenog daha na mom vratu.
Zaplakao sam. Tiho. Da ju ne probudim. Dugo sam plakao. Znao sam da je to posljednji put da spava na meni. Znao sam da je to toplina koju nikada više neću osjetiti.
I tako sam plakao, ali ne od tuge što ju gubim zauvijek, nego od sreće što ju imam u vječnosti tog jednog beskonačnog posljednjeg trenutka. Iz tog sna nikada se nisam želio probuditi. Ali onda sam zaspao. I nikada više nisam osjetio dodir svile.
 
Prekinuli smo život što smo skupa sanjali, a život je krenuo dalje - bez nas.

ups... slučajno sam obrisao komentar od male_lize... sorry stvarno je bilo slučajno! Žao mi je. Rekla si da je sve to mučenje samog sebe - namjerno. Nije. To je nošenje sa svime što je bilo. Jedan od načina. Proći će sve. Sve uvijek prođe. Nekako. Nekada.