Zašto ne?

Teta Marjeta, imenom Marija, distinktivom oznakom u svom okruženju - Marija Piciginova jer "Picigin" je bio nadimak njenog muža (starog Picigina koji je umro prije kojih 40ak godina, al to ostale nije sprječavalo da u toj, i danas ortodoksnoj, sredini tu osebujnu ženu postvaruje i naziva je muževljevim nadimkom makar je on mrtav zamalo pola stoljeća, a ona je oduvijek bila jedno posebno čeljade vrlo snažne osobnosti) danas je umrla.
Teta Marjeta bila je najbolja prijateljica moje bake. Moja je baka umrla početkom rata. Teta Marjeta je živjela u Šibeniku 9 mjeseci godišnje, a 3 je mjeseca svakog ljeta živjela na Jadriji. Tamo smo i baka i ja provodile 3 ljetna mjeseca, svakog ljeta mog djetinjstva. Uz Jadriju su, i njene ljetne "stanovnike" ujedno vezane i najljepše uspomene moga djetinjstva. Jadrija za mene ima poseban značaj, upravo iracionalan.
Jadrija je i kasnije ostala posebno mjesto za moju dušu. I kasnije, kako sam odrastala, na Jadriji sam nekako najteže podnosila gadosti koje donose relacije zrele dobi (a za koje sam kao dijete bila, kao i ostala djeca, slijepa kad su se zbivale odraslima oko njih). Zamalo da su mi se te stvari kad su se meni zbivale na tom čarobnom mjestu moga djetinjstva doimale kao skrnavljenje svetog mjesta.
Važan, vrlo važan dio pojma te meni-tako-važne Jadrije zauzimala je i uvijek nasmijana i optimistična teta Marjeta, uvijek puna životnog elana, mudrosti, vedrine i blagosti u pristupu svima i svemu. Njena smrt težak je udarac za sve koji smo je poznavali i voljeli. S njenim se odlaskom odlomio i velik komad mojih ranih, toplih uspomena. Puno će mi faliti. Puno.

Moja sućut. Lijepo si je opisala.