Srce, oči, tama & mjesec

Ako je Život supermarket, onda sam ja dijete malo.
 
Što očima kao jabuke velikim kroz izlog slatkiše gleda. A nikoga nema, da mu ih kupi. Dahom svojim staklo zamagljujem dok Ljudi, slijepi na sve, oko mene prolaze. Vide me, ali za njih veću vrijednost kutija cigara ima.
Želja djeteta ostaje, s vremenom jača… pritisnuta strahom. Tanka je crta između ponora na jednoj i litice na drugoj strani. Treba li se penjati ili spuštati? Skočiti, možda?
Misli u meni, gustoćom astronomski visokom nagomilane, traže izlaz van. A izlaza je tako malo… pa prosipam bisere pred prvim strancem koji mi se obrati. Poput slijepca koračam, nesigurno, ali ipak hodam, jer komad mesa u grudima mojim,
čudnu snagu mi daje. Da obrišem pljuvačku s lica, iščupam nož, u leđa nespretno zaboden (jer strši, a to nije estetski (ništa vitalno ozlijeđeno nije - hvala vam na brizi) samoća je predebel oklop)), Duša – Srce snagu mi daje.
 
Što to tako žarko želim, a u tom dućanu zaključano leži?  Za mene zabranjeno..?
Samo jedan predmet… na najvišoj polici trgovine. Ime njegovo reći vam neću.
Pitajte, ako mislite, da odgovora ste vrijedni.
 
Siroče pred izlogom, mladunče vuka… to sam ja.

najvrednji predmet tog dućana si ti, dijete drago, koje stojiš a ljudi pokraj tebe prolaze i ne vide - život i zdravlje u tom biću, interesantnija im je kutija cigareta, od toga da pomiluju djetešce koje stoji i čeka...

pametno pametno