Prolazna vječnost

Život ide dalje. Bez obzira na sve naše odluke, propale snove i neostvarene želje, život ide dalje. Ne daje ti pauzu. Ne daje ti vremena za razmišljanje. Ide s tobom ili bez tebe. Jednog dana, kad to shvatiš – možda će proći mjeseci, a možda godine – znat ćeš da je vrijeme prošlo i da si tamo negdje između svega, ostavila dio sebe kako bi dobila novi dio sebe.
Čovjek valjda hodajući kroz život mora odbaciti dio sebe, kako bi napredovao u nekom novom svjetlu. Da li je to novo svjetlo nužno bolje ili lošije? Obadvoje od navedenog i nijedno od navedenog je točno. Nema boljeg ili lošijeg, samo vrijeme koje nemilosrdno teče dalje s nama ili bez nas.
Vjerojatno si upala u neku hibernaciju duše, u stanje metaforičke besvijesti, i ne znaš što radiš i ne znaš što da radiš. Teško ti je, znam, ali kao i ti – i ja sam žrtva tvog odrastanja, tvog mijenjanja i pronalaženja tvog novog svjetla koje još ne vidiš. A ono je tu. Baš tebi pred nosom. Ono svjetlo koje dolazi kada odbaciš dio sebe da bi dobila novi dio sebe. I u tom svjetlu nalazi se sva tvoja ljubav.... prema sebi... i prema dečku kojeg voliš..
Racionalno znaš da voliš mene, ali tvoja ljubav krije su u tom svjetlu i nećeš je vidjeti dok god gledaš direktno u svjetlo. Jesi probala kada gledati pokraj obične upaljene žarulje? Kada pogledaš pokraj, onda ti sama žarulja postane jasnija, razgovjetnija, čišća i ne boli za oči. Jednako tako je i s tim svjetlom tvoje budućnosti. Konstantno tražiš odgovore gledajući ravno u njega i ne vidiš mene, malena moja. Ne vidiš svu moju ljubav koju ti želim pružiti jer si zasljepljena i umorna već od toga.
 
Želim ti dati vremena da naučiš gledati pokraj svjetla. Možda ćeš tada konačno vidjeti ljubav svog života. A u tom vremenu - mjesec dana, godina dana ili cijela vječnost jedne sekunde - ono što radiš (ili ne radiš) uvijek će jako utjecati na tvoju sposobnost da vidiš unutar svjetlosti dublje ili da se to svjetlo potpuno ugasi.. U tom vremenu, ja te neću čekati, neću biti kraj tebe da te utješim, neću ti biti sve što mogu biti, neću ti biti ništa - jer ja ti samo želim pokazati put do tog svjetla, a ne mogu kad i sam previše blještim i samo ti smetam i ometam ti pogled. Možda kroz to vrijeme pronalaženja sebe, opet pogriješiš. A možda ne. Možda budeš s nekim drugim i shvatiš da sve što je bilo samnom je zapravo bilo djetinje i nije ta prava ljubav o kojoj svi pričaju i samo sanjaju. Možda ti udari u glavu neka nova ljubav svjetlom kakvu nikada nisi doživjela. Ali jedne lijepe ljetne večeri, ugledat ćeš dvije zvijezde na nebu. Jednu veću. I jednu manju. I zaplakat ćeš. Sjetit ćeš se sreće koja je nestala u okrutnom mlinu vremena. I znat ćeš da ljubav tvog života gleda te iste sekunde u te iste dvije zvijezde, s potpuno identičnim mislima u srcu. Tako su blizu jedna drugoj, vječno, ma nema ni centimetar razmaka... a u okrutnoj stvarnosti što se zove život, dijele ih milioni kilometara.
 
Ja ne želim postati taj muškarac. A znam i da ti ne želiš postati ta žena. Jer, koliko god su slatke riječe da su sve najljepše ljubavi tužne, ne zaboravi koliko je u njima sreće kad se spoje.
 
Nikada nemoj zaboraviti koliko si voljena. Nikada nemoj zaboraviti šapate mog srca. A i ako sve zaboraviš, to sve nikada neće zaboraviti tebe..
Volio bih da ovo pismo ima imalo utjecaja na tebe, na tvoj pogled u tu svjetlost (budućnost i sve što se krije tamo)... ali ako nema, onda zbogom ljubavi moja jedina. Težak je put pred tobom, ali život uvijek pronađe način. Preživjet ćemo.
 
Moj savjet je, a ti ga skuži: uđi u svjetlo i pronađi sebe.. možda tamo pronađeš i ostatke moga srca.. a ako ih uspiješ sljepiti, onda si sposobna za sve. Ako ne... onda nikada ni nećeš.. samo ćeš ostati još jedna rana u mom srcu koja blijedi s vremenom.. dok ju potpuno ne zaboravim.. a onda ćemo gledati zvijezde iz jednog od prethodnih odlomaka i zaplakati suzama cijelog svijeta.
 
Žao mi je.. ali ti odlaziš od mene, a ne ja od tebe.. a netko je jednom davno rekao da ljudi odlaze da bi se vratili.. hmm.. ti odi u svjetlo i sve je moguće.
volim te nadraža moja,
suzama što ne znaju reći neistinu,
volim te malena moja,
beskrajno, jače od najjačeg i još jače
 
Nekad bih htio, a ne mogu sam
Ono što boli, kome da dam
I ničega nema, ni Boga ni vraga
I sve mi je sivo i sve bez traga
Odlaziš.
 
2004. THE END
 

btw - ovo je pismo mojoj jedinoj najljepšoj pravoj ljubavi... bivšoj... :(

"nažalost nismo više, ne zato jer nismo željeli ostati,nego zato jer nismo znali izdržati.." -upravo zato ni mi nismo više-- to je jedan od ključnih razloga. Žao mi je. Takve rane nikad ne zacijele skroz. I zato uvijek mogu iznova jednako zaboljeti pri svakom susretu s tom osobom. Sinoć sam mislio da sam ju vidio u gradu iz daljine - i probolo me koplje posred srca.. a onda kad se okrenula i približila sam shvatio da to ipak nije ona.. da ponovim - neke rane nikad ne zacijele.

zato se ja (za sad) ograničavam od slušanja bilo kakve muzike jer jako puno pjesama me podsjeća na nju.. kak parovi inače imaju svoju jednu pjesmu - e mi smo imali svojih sigurno 10 pjesama. :) Istina je da s vremenom rane prerastu u lijepa sjećanja; ali ako si sam i usamljen - onda te i ta lijepa sjećanja bole.

ma isto je i meni s pjesmama i radijom, ali rekoh 10 da ne pretjeram :) A stvarno je ovo mudro što si rekla da imamo sposobnost dublje osjećati. Istina je da ako tako duboko osjećam tugu i bol, onda ću zasigurno i svaku sreću osjetiti dublje nego većina. Čak iz vlastitog iskustva znam jer plakao sam od sreće u njenom naručju.. usudim se priznati da je to bio slučaj i više puta tijekom 2 i pol godine što smo bili skupa. Blaženi mi i prokleti mi što imamo sposobnost dubokih osjećaja. :)