Srce, oči, tama & mjesec

Dok vlak života polagano kreće. Na peronu sjećanja stojim i kovčeg u desnoj ruci stišćem
(u kovčegu uspomene na to proljeće leže -  ključ sam namjerno slomio). Šapućem «Još samo malo… sutra ću krenuti». Lanci napola prekinuti, još me čvrsto u mjestu drže
Želja..  Žaljenje zbog svega što se dogodilo. Bol i strah zbog onoga što desilo se nije
Najlakše je u sebe uroniti, mislima se crnim ogrnuti. U noć potonuti.
 
Prkos i inat u meni. Snaga su, što me tjera naprijed. Prvi koraci djeteta su uvijek najteži
I gle… prije nego se okreneš, u punom sprintu života sudjeluješ
Maratonu očajnika. Igrama olimpijskim što u Had vode.
Jedino pitanje je, da'l na kraju trke lovorov vijenac nosiš, il' možda s  trnovom krunom na krvavoj glavi kraljuješ
 
Svatko bira svoj put, vlak u koji će ući.A nitko, ama baš nitko ne zna vozni raspored.

Pramac pružen bistrini jutra, stroj svom snagom naprijed u raznobojne svile obzorja, u tijek ukrašen dragim kamenjem, u istinu opijenu budućnošću.
Prema veličanstvu ili gluposti, tko mari? Ploviti.....