I eto ga na

CRNA KRALJICA I
PRIČE O ZAKOPANOM BLAGU

Legende o kojima govorimo tek su usmenom predajom izmijenjene daleke izvedenice stvarnih događaja. Pune su i netočnosti; imena se miješaju, priče uopćavaju. Kad smo već kod nesretnih ljubavi, spomenimo grofove Celjske. Romantična ljubav Fridricha i Veronike (a na "Grešnoj gorici", popularnom izletištu s kojeg puca najljepši pogled na Veliki Tabor, postoji čak i mjesto gdje su njih dvoje zaljubljeno sjedili!) i nije bila baš tako romantična. U vrijeme njihove ljubavi dotični je Fridrich prošao četrdesetu i bio već niz godina oženjen Elizabetom Frankopan! U neprilici kako da stvar riješi, nakon osam godina svađe pomirio se s prvom ženom i iste je noći u dvorcu u Krapini zaklao lovačkim nožem!
Bilo je to 1422. godine. Ali, bio je moćan i k tome mu je sestra bila kraljica (famozna Barbara Celjska; tek o njoj ima legendi i priča!), udana za Zigmunda. Bez obzira što su ga Frankopani izazivali i na dvoboj, nitko ga nije dirao. Oženio se Veronikom, ali otac Herman, stari grof Celjski, hvata njega i Veroniku. Ljubavnik završava u kućnom pritvoru, a Veronika na sudu pod optužbom da je vještica! Izgleda da je uspjela dokazati netočnost te optužbe jer je oslobođena. Onda stari grof uzima pravdu u svoje ruke i dade je u zamku Ojstrici u Sloveniji udaviti u jezeru!
Neke su od tih žena jako zločeste; posebno gore spomenuta Barbara Celjska. Legende o njoj i njezinim ljubavnicima vezane su uz nekoliko starih gradova po našim planinama (spominju se Medvedgrad, Susedgrad, Cesargrad...). Kažu da je ljubavnike nakon što bi ih se zasitila bacala s kule. Nekako je najbliža istini priča da je u starom gradu Malom Kalniku vodila ljubav sa svojim kastelanom Neuhauselom. Ovaj se, naravno, osilio i počeo terorizirati okolne plemiće. Kad je kraljevstvom pukla bruka kastelan je smijenjen, a kraljica zatočena u jednom gradu u Češkoj.
Kad smo već kod pohotnice Barbare, spomenimo da postoji legenda kako je vragu dala i sebe i Medvedgrad! "Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe", bile su njezine riječi koje je kasnije požalila, htjela vraga prevariti, ali je na kraju umrla prokleta. Nakon smrti postade zmijska kraljica, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je blago i danas zakopano negdje na Medvedgradu. Baltazar Krčelić je 1753. godine pisao kako je niz tragača za zlatom u njegovo vrijeme bezuspješno pokušavalo pronaći to blago.
Međutim, nije samo Crna kraljica zakapala blago po našim planinama. U svojoj knjizi "Velebit se nadvio nad more" Šime Balen spominje i hajduke koji su se skrivali Velebitom. Posebno su poznati podgorski hajduci. 0 hajdučici Mari narod je ispjevao i pjesme. Borili su se protiv turskog, a poslije i austrijskog zuluma. Skrovišta im bijahu na najnepristupačnijim mjestima, u Rožanskim i Hajdučkim kukovima. Priča kazuje da su izginuli u borbi s austrijskim vojnicima. Iza njih ostade tek ime velebitskih kukova i legende od kojih je narodu najljepša ona o zakopanom hajdučkom blagu negdje tamo u kukovima. Generacije su ga Podgoraca pokušavale pronaći. Predaja govori da nisu uspjeli zbog svoje lakomosti. Na blagu je, naime, hajdučki zavjet: otkriti ga može samo onaj tko će ga cijeloga podijeliti sirotinji, a mi ljudi ipak nismo toliko velikodušni!
U Podgorju ima još jedna zanimljiva priča o zakopanom blagu. Stanovnici oko Klada i Starigrada Senjskog pripovijedaju da je u starom gradu (danas ruševine iznad Starigrada) prije dolaska Hrvata stolovao kralj Atel. Prilikom jedne opsade, stanovnici iznesoše veliko blago na Velebit. Odnijeli su ga preko doline Velike Brisnice u Smrčeve doline i tamo ga zakopali. U starijim planinarskim vodičima redovito se navodi podatak kako se u Smrčevim dolinama i danas vide tragovi kopanja niza tragača za blagom! Ipak, blago do danas nije otkriveno.
U svojoj knjizi "Zvona ispod zvijezda" Ante Rukavina navodi: "Velike su Brisnice jedan od najljepših velebitskih predjela. Na donekle ravnu prostoru uz kapelicu i groblje ima i ratarskih površina, a brojno drveće uljepšava cijeli kraj i daje mu pitom ugođaj. Možda će s asfaltnom cestom poteći barem nešto novoga života i u ovaj pusti kraj."
Hoće, sigurno. Cesta je danas asfaltirana, a život se vraća u obliku velikog deponija smeća za cijelo primorje Ličko-senjske županije koje se planira otvoriti upravo u danas pustim Velikim Brisnicama. I život će se vratiti, u obliku novih kopača, ovoga puta ne više blaga nego smeća koje će se gomilati na podnožjima Velebita...
Citirati
Vanuatu
Pogledati javni profil
Poslati privatnu poruku za Vanuatu
Naći sve priloge od Vanuatu



Velebit je uistinu gorostas kojega u gotovo svoj njegovoj dužini "ljubi" veliko plavetnilo Jadrana. U toj mitskoj planini, opjevanoj od Petra Zoranića, ne treba tražiti "zakopano blago". To je posve suvišno, jer je Velebit svojim savršenim skladom boja, zvukova i oblika, jedno "golemo blago", kojega, eto, mnogi još uvijek nezamjećuju, iako taj prirodni dragulj pruža svakom dobronamijerniku raznovrsne oblike razonode i odmora. On je uistinu "spiritus movens" (pokretač duha). Odlagati u njemu smeće zločin je kojega treba najstrože kazniti. Tu iznimno lijepu i raznoliku prirodnu baštinu svakako treba sačuvati za buduće naraštaje, za one koji će znati cijeniti i poštovati čisto, nevino i neprocjenivo "blago" kojega nam je Bog blagonaklono darovao! Nažalost, svjedok sam i nedavne teške i bezobrazne devastacije jednog iznimno zanimljivog arheološkog lokaliteta koji se nalazi u podnožju Velebita, nedaleko od morske obale. Riječ je o jednoj još neistraženoj ranobizantskoj fortifikaciji, s tragovima i iz prapovijesnoga razdoblja, čije je kulturne slojeve jednim dijelom teško razorio bager, trasirajući divlje izgrađenu cestu! Svakako teba spriječiti nastanak jednog možebiti budućeg zlokobnog mita, koji bi pripovijedao o tome kako je nekad davno, u 21. stoljeću poslije Krista, postojala jedna golema planina, tj. Velebit, savršena oaza nalik Raju, neprocjenjivo prirodno blago, koje je nekad to bilo, a to više nije! Sprijećimo to dok je još moguće, sačuvajmo za budućnost svu kulturnu i prirodnu baštinu, bio to Velebit, ili bilo koji drugi kutak naše Zemlje. To je "istinsko blago" koje svi baštinimo!

Očito da nitko ovo ne čita...