SANJAM PA šta?
Kad se već suze nad ovim jadnim životom potocima prolijevaju na ovim stranicama, ja odoh u snove, tamo nema suza i sve je ružičasto i moguće. Ne vidim zašto svi ovih dana imaju nešto protiv snova. Što to fali snovima? Ma ljudi moji, zar je to moguće? Eto je, u snovima je sve moguće, zašto onda ne sanjati.
U suprotnom, što preostaje. Odmah sad iskopati si što dublju grobnicu i živjeti u totalnom mraku i stezati remen do kuda pitam se ja, do kopče? A što onda? Dalje više nema remena. Što onda stegnuti? Dušu? Kako? Ma ne, ne. Meni se apsolutno ništa ne steže, čak niti remen, čemu to?
Sama pomisao na stezanje bilo koje vrste u meni izaziva OTPOR. Koja je ono oznaka u fizici za otpor, zaboravila sam? E kod mene je taj toliki da ga niti najiskusniji fizičar ne bi mogao izračunati. Ja znam koliki je, stoga se niti ne trudim izraziti ga brojkama, radije ga izražavam snovima.
Više cvijeća manje smeća, više buha manje suza.
20.11.2008. u 6:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar