Buđenjeeeee dragi moji Hrvati
NEGDJE potkraj devedesetih, u vrijeme kad su Hrvati spokojno čekali promjenu vlasti, a Srbi se za nju žestoko borili na uličnim prosvjedima, dopisnica hrvatskih glasila iz Beograda posjetila je Zagreb i svojim kolegama u čudu prepričavala ono što je na nju ostavilo najdublji dojam.
"Zamislite, vozim se u tramvaju punom ljudi, gužva, nervoza, mrzovoljni pogledi. I svi šute. Nitko ništa ne govori. Mrkla tišina. Nitko ni da zucne". Njezine zagrebačke kolege u čudu su je gledale. Bilo im je sasvim normalno da Hrvati šute. Što im je teže, to više šute i trpe, valjda čekaju bolja vremena. "U Beogradu je to nezamislivo. Tamo se svi nešto deru, psuju vlast i jedni druge, daju si oduška", nastavila je beogradska novinarka. "Ali ova hrvatska tišina je stvarno zastrašujuća".Bilo je to par godina nakon prvog masovnog (i uspješnog) prosvjeda za Radio 101 na Trgu bana Jelačića, a otprilike u vrijeme kad su hrvatski sindikati prvi puta organizirano izašli na ulice i pritom naletjeli na policijske kordone postavljene na prilazima središnjem zagrebačkom trgu.
Hrvatima za vrijeme privatizacijske pljačke nije padalo na pamet izlaziti na ulice
"Noć svijeća" ostala je upisana zlatnim slovima u knjigu revolucionarnih sjećanja iz Tuđmanovih devedesetih, a sindikati su shvatili poruku i idućih deset godina zadovoljavali se prvomajskim grahom i tamburicama u Maksimiru. A onaj sindikalni vođa koji je "jurišao" na policijske kordone, Boris Kunst, desetljeće kasnije premjestio se u saborske klupe. I to kao zastupnik HDZ-a. Uglavnom, prije i poslije ta dva prosvjeda u Hrvatskoj je vladao muk. Hrvatska šutnja koja je parala uši gostima iz Beograda koji je u isto vrijeme, dakle u drugoj polovici devedesetih, svakodnevno odzvanjao od demonstracija protiv Slobodana Miloševića. Građani su svake večeri izlazili na ulice, lupali o lonce, držali govore, organizirali koncerte, i to zato što je srpski diktator ukrao lokalne izbore.
U isto vrijeme, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije dopuštao "oporbenu situaciju u Zagrebu", odbijajući jednog za drugim četiri oporbena kandidata za gradonačelnika. Hrvatskim građanima, međutim, nije palo na pamet zbog toga izlaziti na ulice. Nije im palo na pamet, kao Beograđanima, svake večeri u pola osam lupati u lonce kako bi zaglušili laži koje su vlasti servirale s državne televizije. Oni su umjesto toga glasno - šutjeli.
Nisu Hrvati izlazili na ulice ni zbog privatizacijske pljačke, ni zbog propasti banaka, ni zbog totalne ekonomske propasti krajem devedesetih, ni zbog gušenja demokracije i slobode medija, zbog zlouporabe tajnih službi i mafijaških ubojstava. Nisu izašli na ulice ni kad je ovaj novi, reformirani HDZ nakon lokalnih izbora pokupovao oporbene vijećnike i suprotno volji birača osvojio vlast u nekim županijama. Na prosvjede su se osmjelili tek srednjoškolci kojima se nije dalo učiti za maturu, građani sa špice bijesni zbog preuređenja Cvjetnog trga (ali, zanimljivo, ne i zbog drugih Bandićevih ludorija), te onih pedesetak internetskih prijatelja koji su zapalili svijeće na Cvjetnom trgu nakon ubojstva Ivane Hodak.
Hrvati na ulice izlaze samo zbog sretnih stvari
Sindikatima je, pak, trebalo deset godina da se probiju do Jelačićeva trga, i to ovoga proljeća povodom rasta cijena i inflacije, ali i za taj pothvat najprije su čekali da prođu parlamentarni izbori kako ne bi, nedajbože, utjecali na njihov ishod. Pa su onda odlučili izvršiti pritisak na novu vlast koja o izborima ne mora brinuti nove četiri godine.
Uglavnom, Hrvati na ulice izlaze samo povodom sretnih vijesti. Kad se dočekuju sportaši, zlatni olimpijci, Ivica i Janica... Ili kad tambura Thompson. A u tramvajima opet vlada mukla tišina. Da Bandić nije hermetički zatvorio nove tramvaje, i muha bi se čula. Što je Hrvatima gore, to je njihova šutnja gromoglasnija.
Ali u toj tišini, daleko od ulica i trgova, internet bruji. Na Facebooku se danima skupljaju predbilježbe za izlazak na ulice 5. prosinca ove godine, u Zagrebu i na glavnim trgovima svih većih gradova. Dolazak je najavilo 40 tisuća ljudi. Povod je Sanaderova "krađa Božića", njegov poziv na "stezanje remena", zamrzavanje plaća na godinu dana, a cijela manifestacija odvija se pod parolom "Buđenjeeeee dragi moji Hrvati".
Vrijeme je da hrvatski građani pronađu kap koja će preliti njihovu čašu strpljenja
Bit će to dobra prilika da se konačno prekine građanska šutnja i malo izventilira nakupljena frustracija zbog činjenice da vlast ne čini ništa na saniranju krize, već odgovornost prebacuje na građane, pozivajući ih da manje troše i pritom prekriže palčeve, pljunu triput i nadaju se najboljem. Jer, možda kriza prođe sama od sebe. Poput radioaktivnog oblaka kojeg vjetrovi nose prema Hrvatskoj, a Sanader se nada da će ga brzo otpuhati dalje. Tko preživi, pričat će.I eto, bilo je i boljih i gorih povoda za prosvjede. Ali ne treba sada biti sitničav. Ono što je normalno u dobrom dijelu Europe, gdje na ulice izlaze sindikati, učitelji, kamiondžije, seljaci i gdje je opći štrajk normalna pojava, moglo bi jednog dana postati normalno i u zemlji gdje se davno završeni rat, Udba, a u zadnje vrijeme i George Bush koriste kao savršeno opravdanje za sve probleme.
Nema sada previše smisla ulaziti u utemeljenost zahtjeva koji će se na tim prosvjedima iznositi (ako će ih uopće biti), niti u raspravu hoće li njihovo ispunjavanje zapravo predstavljati novi čavao u lijes hrvatskog financijskog sustava. Nije toliko bitno ni tko će artikulirati te zahtjeve. Na demonstracije navodno nisu pozvani političari, "jer svi su oni isti, lopovi!", vjerojatno neće biti ni sindikalisti, nevladinih udruga gotovo da i nema, dok će u publici mahom biti oni koji su ionako godinama glasali (ili su htjeli glasati, ali su bili premladi) protiv HDZ-a.
Ali u ovom trenutku sve to manje je važno. Bitno je da će se to višegodišnje salonsko nezadovoljstvo, ta zaglušujuća tramvajska šutnja i internetski "underground" bijes napokon preliti na ulice. Ne u formi huliganskog divljanja ni šovinističkih koncerata - onako kako se strasti u ovoj zemlji obično iskaljuju - već u civiliziranom prosvjedu kojim će hrvatski građani pokazati da njihov glas nije ograničen samo na interval od četiri godine. Vrijeme je i da oni pronađu kap koja će preliti i njihovu čašu strpljenja. Dovoljno je vlast dosad svojatala i tu "privilegijuTomislav Klauški / index.hr
24.11.2008. u 15:22 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar