ŽIVOT JEDNOG STVORENJA

Ona jutra koja me bude grizući mi vrh nosa hladnoćom su stigla. Kada tek rukom na brzinu ispod popluna poklopim sat. Kada se brzo budim u želji, da mi se sad ušuškati preko glave s dekicama i poplunićima dok se temperatura ne digne i ispod njih me ne izvuče miris kave.
Natičem šlape na noge, vučem se do kupaonice. Cupkam dok stavljam na vatru, jer je mjehur prepun. Tuširanje. Pranje zuba. Brijanje. Ne moram danas. Nosit ću par dana bradicu. Ne stoji mi loše. Čak nekako se žene bolje s njom maze, češkajući ju. To volim. No glavu obrijati bih mogao. Na pauzi na poslu. Eee, danas je subota, nema pauze, odlično. Lagani doručak uz blejanje u televiziju. Kava. Puna pepeljara. Jakna, Tenisice. Ključevi od auta. Sunčane naočale. Muzikica.
Sporo i polako puštam da mi volan među prstima klizi. Gušam. Cigareta mi dogorjeva i grize nosnice. Hladnoća mi ježi vrat. Volm se subotom ustati rano. Otići do kladare. Popiti kavicu uz Sportske. Škicati curice preko novina dok kokodaču i iz vrećica vade majčice, hlačice, lakiće i sve te neke ženske stvari. Volim i blejati kroz staklo u slučajne prolaznike. Misliti njihove misli.
Gospođa u crnom kaputu, stisnutog opasača u struku smeštenom odmah ispod golemih cica, žurno grabi i vuče maleno plavokoso dijete s prsom u kutu usana, koje se ogleda za nekim. Staje. Nešto mu prstom pokazuje. Viče. Dječačić plače. Još žurnije nastavlja dalje, vukući dječića, koji sad rida.
Pogrbljeni deda sa štapom. U crnom sakou, kojemu se rubovi od masti presijavaju. Polako privlači nogu ka nozi. Kod svakog koraka zastane. Udahne. Krene raditi novi korak. Nakon par koraka odmori, počeše se po sijedoj petodnevnoj bradi ili popravi francusku kapicu. Nestaje.
Staje auto. Crveni, a ti su vele najbolji. Iz njega izlijeće vitka, gipka plavušica s loknicama koje poskakuju pri svakom njenom bockanju štiklice. Podiže kragnu. Stavlja torbicu na pregib lakta. Zaista hoda kao da skakuće. Uskakuće u trgovinu. Začas izlazi sa punim vrećicama nogom pridržavajući vrata i nešto se naginjući nazad, dovikujući nešto uz smješak. Lokince opet skakuću ka crvenom autu. Otvara se gepek. Stavljaju se vrećice. Loknice skakuću do vozačkog mjesta. Ulaze. Još pogled na visoku tanku peticu, na čizmici koja ljubi vretenasti list. Vrata se zatvaraju. Lijevi žmigavac. Odlazi.
Skupina srednjošolaca prolazi, gurkajući se s rukama dugoko u džepovima, glavama stisnutim među ramena. Lagani hod još uvijek na vrhovima prstiju. Kao malena dječica.
Sunce me mamilo. Pošao sam s muzikom u ušima u šetnju. Do obližnje šume. Gore na brdu. Hladan zrak mi je bistrio um, sunce, peklo oči, nesmiljeno čak i preko naočala. Kretanje mi je pasalo. Uskoro sam izvadio ruke iz džepova, a ubrzo zatim i raskopčao jaknu. Strpao ruke u džepove hlača i nastavio. Tek tu i tamo neki auto prođe. Što sam dalje od grada, to je manje kuća, manje ljudi, više livada, šuma se već nazire. Držat ću se asfalta.
Došao sam ne znam ni kuda, niti kako do starog groblja na vrhu brda. Puta se uopće ne sjećam. Valjda sam odlutao mislima, uopće ne znam niti o čemu sam razmišljao. Znate onaj osjećaj kao da vam je glava puna neke meke tvari, tople. Godi. Misli ne postoje samo osjećaj opuštenosti koji se širi tijelom. Sjeo sam na klupu pod starom lipom. Podvukao jaknu pod stražnjicu. Zavukao ruke u džepove. Ispružio i prekrižio noge. Uvalio se u muziku. U pogled na groblje. U grane stare lipe nada mnom, na kojoj se tek pokoji žuti list ljeskao u svom zlatu na suncu. Zatvorio sam oči i uživao u hladnoći zraka koja mi ulazeći u nosnice bistri um. Misli čini jasnijima i kraćima. Miris. Zima. Sapa. Miris zapaljene trave. Otkud u zimi. Okrenuo sam se iza mene je stajala Magdalena. Sa smotuljkom među prstima. Smijući se ko blesava, zabacujući glavu s dugom sjajnom crnom kosom, koja se na suncu odasjavala plamenom. Izvukao sam slušalice iz ušiju.
-Otkada si tu?
-Kaže se valjda prvo dobar dan, reče umirući od smijeha, otirući suze iz kuteva očiju.
-Hoćeš dim? Pratila sam te od grada. Cijelo vrijeme sam iza tebe. Viknula sam par puta, Domo.. no ti nisi čuo, opet si odfrljio muziku do panja! Priznaj! Blento.
-Cijelo vrijeme si iza mene?
-Ej, daj meni još malo.
-Kako ti se dalo, mislim što me nisi klepila po ramenu.
-Pomisila sam na tren, a onda mi sinulo, ajde baš da vidim koliko će mu trebati da skuži da ga pratim. Bome, sam se iznenadila. Umirala sam od smijeha iza tebe. Koji spektakularan hod. Kao da si svemir pokorio. Pa zastajanja, gledanja u daljinu. Ma kao da Bela Lugoschi!
-Ti sprdnju iz mene radiš!
-Što slušaš?
-Ne bi ti se svidjelo.
-Daj jednu slušalicu da slušam i ja.
Ustao sam i stavio joj slušalicu u uho. Upravo je bio cresendo Pachelbelovog kanona. Ubrzo je završio.
-Molim te vrati na početak. Pleši sa mnom.
-Je moš mislit, plesat ću na groblju. Megi, znaš koji put imaš baš bolesne ideje.
-Dobro uštogljenko stisni se uz mene!
Pružila mi je ruke. Primio sam joj mekane promrzle prstiće. Privukao ju sebi na grudi i dahom joj grijao prste. Gledao ju u kestenove oči. U jednom trenutku se privila k meni. Stavila mi glavu na rame. Uvijeni glazbom. Zagrljeni u zalasku sunca. U sapi hladnoće. Lagno smo se njihali u ritmu glazbe. Izmakla se primivši me za ruku. Podigla ju visoko, ponovno se privukla, iskoračila koračić unazad, da nam slušalice ne ispadnu. Počeli smo plesati. Disali smo se pogledom. Vrtjeli pod lipom. Smijali bez glasa. Oči su nam nestajale u tihom sijevanju strasti. Ponovno smo privijeni jedno uz drugo se stiskali. S blagim dodirima po leđima, prstiju zgrijanih pod jaknama. Čvrsto se privila uz mene. Drhatala. Stisnuo sma ju još jače. Poljubio u vrat. Podigla je glavu. Zatvorenih očiju. Približili smo se dahovima. Poljubio sam ju u početku Mjesečeve sonate. Privio uz sebe. Zagrljani smo polako počeli hodati niz padinu. Vraćali se među kuće. Polako razdvajali, tijela i ruke. Magdalenu nitko nije smio vidjeti sa mnom. Magdalena nikada ne može biti moja. Ne u potpunosti. Mogu imati tek pokoji surealni trenutak s njom. Koji san. Dah života.
I opet ću šetati sam. I svaki put ću iščekivati da se Megi pojavi iza mene. I svaki put ću se osvrtati. A Magdalena neće biti tu. Nestat će kao i svaki prošli put. U onom dijelu njenoga života u kojemu nema sna.

e ja necu citat,predugacko mi :)

Ja sam pročitala:)

pusice objema.. kaj se dela dobroga?

Mogu je tražiti do beskonačnosti, a trebam se pitati zašto, što ona nebi mene tražila?

Svašta pomalo:)Mislim da ću sad malo muzike na uši.

a Jurilice.. zato jer pravi muškarci traže.. i love..

ja cijelo vrijeme isto slušam baš mi paše

kak ne bi pasalo...:)i krvci je to...

ja jedem cokoladu,gledam film..i jebem krv onome ..joj jebem li mu ..

kaj je to.. ne razumijem ovaj drugi dio..

Nećkalice.. daj maalo čokoladice.. nemoj sve sama popapati

a joj..ja sve djelim..aj dobro..mozes uzet..ima jos pola.. :)

:)

ma neću.. smao te ono malo trzam ..da vidim bil mi dala..

smajlička.. kaj se smiješ.. de mi objasni kaj znači ..i krvci je to..

ma sta neces..ima da jedes..

e baš neću... i baš hoću imati manju rit.. hi hi hi...

Pa u krvi nam je muzika!

ja sam gladna..jebem ti samo jedem..koji mi kurac..uzasna sam..fuj

...ma i ja farbam jednu več...satima...a okvira nema...;)

a toooooooooooooooooo.. viš da sporo kontam.. nadoć ću ja

ja nisam gladan ..a li pijem finu kavicu.. to jest kapučino .. koji sam zasula čokoladom u prahu i medom.. mljac.. fino taman toplo...

Danzig a što ti milo farbaš? i ne vidim ttonožac.. di je?

uf.. tronožac

Farba neku čudnu umjetnost.

..eh da je bar..umjetnički nastrojena...

a on farba neku damicu.. umjetniččki nastrojenu.... i kaj je ne da se?

...ma ne...bavim se restauracijama...

hi hi hi.. kaj je tak stara da ju moraš restaurirati...

..znaš kako je sa tim starim slikama...dok im skineš taj 100-šnji kreč sa lica...tek tad se bacaš...na pravu...umjetnost...prepoznavanja...

ne zanam zašto. .ali više nemam volje za popravljati staro... eno propadaju tri komodice.. a jedno vrijeme me tak ćopilo..

...upoznaj me sa tim damicama...posvetiću im se od...glave do pete...vračam im samopuzdanje u roku...šeks...

...uf:)

..hihotička nije vrag da i ti imaš...crvotočina u svojim...komodicama...;)

Danzig.. poklonim ti ih.. ni jedna ni mlađa od sto godina.. dobro za jednu sumnjam da je negdje iz ranih dvadesetih prošlog stoljeća..

...jesu bar fino usčuvane,dotjerane...imaju li ikakve manire...pod firmom te svoje..rokoko...fasade...

jok... ofucane i za smeće

..okey..onda če ih moj kolega pokupit..on ne bira...što restaurira...;)

evo dođite i vidite..