Zašto ne?

Sjećam se kad je valjalo odabrat srednju školu. Blage nisam imala što bih. Na kraju je to ispala jezična gimnazija jer "mala je društvenjak, a to je najbolja škola tog profila ..". Ukratko, profesionalno orijentiranje-me je u tom slučaju imalo vrlo blijede i klimave veze s mojim željama, afinitetima. Izbor je donešen elitističkom potrebom mojih identifikacionih modela "da uspijem u životu". I to je zapravo bilo to. Ne sjećam se da je netko istraživao moje interese, talente, da se razgovaralo o tome u čemu bih se ja mogla pronaći, što bi me ispunjavalo zadovoljstvom, što bih ja željela. Nisam čak ni znala tada da bih ja nešto - smjela željeti:-)
Kasnije je valjalo učinit neke druge izbore. Tada sam već jasno znala što ne bih, al i dalje nisam baš najjasnije znala što bih. Ukratko-blage još nisam imala di se vidim i kak do tam stići:-) A izbore je valjalo donositi. I tako, gledajući sebe, i ljude oko sebe, pitam se koliko sami odaberemo svoj život, a koliko on bira nas izborima koje smo sami učinili pradavno ili, još gore, koje su neki naši učinili za nas (direktno ili kroz nas mjeseći nas svojim snažnim utjecajem), u vrijeme dok ni znali nismo da činimo neke ozbiljne izbore koji nas suštinski determiniraju, a pod posljedicama kojih lipšemo, i u odnosu na koje živimo danas.
Čini mi se da je suština zrele dobi, pokušaj ispravljanja krivih drina preuranjenih i potpuno pogrešno motiviranih odluka iz ranijih životnih faza koje nas kolju i koče danas i koje, neželjeno, čine kostur naše sadašnjosti. Nadalje, starost kao stanje duha počinje pokušajem mirenja s neispravljivošću, odustajanjem od promjena usprkos svijeti o pogrešnosti sadašnjeg stanja.
Dixi!:-)

jeakajbumo mi kojima nisu nis sfušali? mislim, meni su dali da savijem neku žicu u oblik ključa, podvrgnuli rezultate znanstvenoj analizi i onda sam posle postal kozmetičar. kaj da tu čovek ispravlja? (smajli upitno podignutih obrva)

Na vama je da uživate u nepomućenoj čistoći vlastite 100%-tne ispravnosti;-):-)

... ili, još gore, koje su neki naši učinili za nas... Aha, ti nisi znla što hoćeš, ma nisi još znala ni 'di si šuplja' ali nedaj bože da za tebe odabere netko tko te odhranio i tko ti je svakako želio dobro, a uz to taj netko, koliko god nesavršen, ipak je imao iza sebe nekakvo životno iskustvo.

Istima, promašio si temu, tema nije kritika roditeljskih uloga, već nešto drugo.

Znam što ti je tema, no dotakla si se i ove... Inače, nitko ti ne brani počet se izgrađivati u nekoj novoj karijeri. Navodno, u Americi prosjek je kroz život okušati se u tri različita područja. I još... A da li si jako sigurna da sad slobodno izabereš zanimanje za ostatak života, da bi i nakon deset godina bila zadovoljna svojim odabirom.

U osnovnu školu mog sina dolazile su neke tete tipa profesionalne orjentacije, da bi se roditeljski sastanak nakon toga sveo na srpdnju kad ih je razrednica komentirala. Par njih je već znalo što hoće, ostali su postavljali pitanja tipa: koju školu završiti da malo radiš a čim više zaradiš. :)).

Kaže moj prijatelj, inače stručnjak za računovodstvo, kad svodimo životne račune, uvijek smo u minusu... Međutim, ja zbilja ne vidim razloga za mirenje s nezadovoljstvom. Još uvijek se može bar umanjiti minus; a možda i dosegnuti plus.

Ne znam kako (a bome ni zašto:-)) se ova rasprava prometnula u ponajviše baziranu na profesionalnom orijentiranju, naime, to je bilo mišljeno (samo) kao primjer na putu ka temi znatno-teže-promjenljivih izbora u domeni tzv. "privatnih izbora".. npr. ako imaš dijete sa za sebe (i dijete)pogrešnim muškarcem, ne možeš nikada u potpunosti izać iz posljedica tog krupnog manjkavog okvira i sl., a i itd. :-)

volim te kad pričaš(J.B.Š.)