Dnevnik jedne tračerice

Okrenula sam stranicu, uhvatila sam se u koštac sa realom i ide mi taman tolko da dobijem slom živaca. Stojim među djecom, sad već ljudima, koji su se rodili kad sam ja maturirala. Ajd ne baš rodili, ali pješčanik im je bio cijeli svijet. Osjećam se prilično glupo. Izbacuju neke termine koji su meni totalno nepoznati, drhte i znoje im se ruke. A ja? Ja se ne znojim, niti ne drhtim jer nisam ni učila. Razlika je između njih i mene što oni još uvijek vjeruju da je ovo pred njima važno, najvažnije. Na žalost ubrzo će shvatiti, da ono što tu uče, kao uostalom i u svim školama i obrazovnim ustanovama Lijepe Naše, mogu okačiti mačku o rep. Lažem. Ipak sam imala neke koristi od mog obijanja nekih klupa, nisam morala učiti. Ne zbog mog svekolikog znanja, nego zbog jednog specifičnog fakulteta na kojem ispiranjem svega, u glavi ostaju samo analiza i algebra u svim poznatim i nepoznatim pozama brain seksa. Ima to i pozitivnih efekata, ili rano poludiš ili ti glava postaje totalka frigidna.
Sjela sam u klupu nakon toliko godina i imam osjećaj da sam ju prerasla, osjećala sam se kao srednjoškolka koja posjeti prvi razred osnovne škole. Nema više uzbuđenja, izazova, došla sam u fazu kad je bitan samo cilj, taj papir koji me dijeli od osigurane budućnosti. Tog momenta sve je izgubilo smisao. Spoznaja da je to niz uzaludnih sati, samo zbog lista papira. Sati kojih ionako nemam dovoljno. Oko mene šušte testovi, škripe olovke, a ja razmišljam kolko sve to skupa ima smisla. Koliko je to stvarno moja želja, moja odluka? Susjed uzdiše nad racionalizacijom razlomka i ne shvaća kog vraga tu treba raditi. Preskače, prelazi na područje gdje se osjeća sigurniji. Susjeda lomi glavu prebacujući 701 u neki zadani sustav. A ja? Ja se pitam kog vraga će nekome znanje kolko je 701 u nekom n-talnom sustavu ili zašto iracionalni broj ne bi mogao biti u nazivniku, nisam primijetila da se buni. Nakon pola sata razmišljanja o glupom Zakonu o obrazovanju, o glupom društvu u kojem živimo, o bedastoćama koje pokupimo u toku školovanja, o Šuvaru i predbacivanju samoj sebi da sam bar mogla pročitati nešto prije ispita, otvaram svoj test. Ono što svi preskaču ja znam, ono što svi rješavaju nikad nisam ni pokušavala memorirati. Stvarno mi je nebitno tko je konstruirao prvi kompjuter i koja je književna forma najvažnija u baroku. I koji je vrag sabirnica? To do tad nisam nikad ni čula, a pretpostavljala sam da se prilično dobro snalazim u cyber svijetu. Nakon sat i pol sam odustala od logike i krenula na en-ten-tini.
Prošla sam, ali sad znam da nikad ne smijem igrati igre na sreću ili bar moram probati s nekom boljom brojalicom, ova je očito isfurana ;-))))))))
Opet ću u školske klupe, a nisam sigurna da li to želim. I dalje se pitam da li je to moja želja, da li je to moja odluka? Sve bi bilo puno jednostavnije samo da znam gdje se može pronaći vrijeme. Potrošila sam još jedan godišnji, a nisam se odmorila. I opet su sami na moru. Već sad imaju osjećaj da je mama samo prolaznik koji im pročita priču za laku noć i pusa koju osjete kroz san, koju će nositi do priče kao podsjetnik da mama ipak postoji. A sad je pitanje da li ću stići do te priče ili će im pusa kroz san biti jedini čvrsti dokaz mog postojanja? Propustila sam prvu vožnju na biciklu, prvo samostalno plivanje, prva slova. Propustila sam sve važne trenutke osim prvih koraka, koliko ih još moram propustiti da bi im osigurala egzistenciju? I da li je njima ona baš toliko važna ili je to samo moje opravdanje za izostanke? Pokušavam posložiti prioritete, a oko mene kaos. Nikako mi ne ide ta reala.

vraćaš se u mladost?

imaš dara za pripovijedanje :-)

uopce ti ne zavidim zubice :-) :-P