Lenjingradski dnevnik

Kao djevojčica T. je vjerovala da će izumiti nešto što će se zavući u kućanstva diljem svijeta. Neće biti ništa tako epohalno bitno kao kotač ili plug. Bit će to jednostavno, a genijalno. Jeftino, a donosi milijune. Nešto poput žutog 'Post It' papirića, ziherice ili perforacije na WC papiru.
Dane je provodila promatrajući svoju majku ne bi li joj sinula ideja za patent.
Ništa.
Počela je proučavati oca težaka.
Ništa.
Baka i djed također nisu bili inspirativni.
Ni malena sestrica.
Ni pas.
Ni mačke.
Ni kokoške što na kiši kljucaju u glibu.
Prolazili su dani, a malena T. još uvijek nije imala ideju za svoj izum.
A onda je u selo došao on.
U zgužvanom plavom odjelu blatom umrljanih nogavica.
S kožnom torbom.
Znam! – povikala je - izumit ću kabanicu za nogavice.

Bijaše to selo u kojem nisu poznavali gumene čizme. ;-) A znaš što bi bilo cool? Kišobran za cipele. Nešto slično kao ovi suncobrančići što se nose na glavi, samo u sredini ima rupu fleksibilnog ruba, omota se oko potkoljenice, začički i... voila! :-)

hehehe... gumene cizme? što je to? :-). Ma ovo sa kisobranima zvuci ok, samo meni se ionako vrhovi cipela sprljaju kad ih okrznem u blatnjavu stepenicu ili nesto.

a ja ču za svečano otvorenje povodom inauguracije ovih značajnih izuma uglazbiti jedan uradak koji če se zvati sonata za kišne čizmice i orkestar. u ge duru. :-))