Srce, oči, tama & mjesec

Kralj je na Badnjak pozvao glavnog ministra da mu se pridruži u njihovoj uobičajenoj zajedničkoj šetnji. Uživao je gledati okićene ulice, ali nije želio da njegovi podanici na to troše previše novca samo da bi njemu udovoljili, pa su se njih dvojica uvijek prerušavala u trgovce iz neke daleke zemlje.
Šetali su središtem grada te s divljenjem promatrali svjetla, božićna drvca, svijeće koje su gorjele na stepenicama kuća, tezge na kojima su se prodavali darovi te muškarce, žene i djecu koji su žurili kako bi Božić proslavili s obiteljima, za stolovima prepunim hrane.
Na povratku su prolazili kroz siromašniju četvrt, u kojoj je ozračje bilo znatno drugačije. Nije bilo svjetala, svijeća ni primamljivih mirisa hrane spremne za posluživanje. Na ulici gotovo nije bilo žive duše, a kralj je, kao i svake godine, glavnom ministru rekao kako doista mora posvetiti više pozornosti siromašnim ljudima u svojemu kraljevstvu. Ministar je kimnuo, znajući da će to pitanje uskoro opet biti zaboravljeno, zatrpano svakodnevnim birokratskim poslovima proračuna koje je potrebno odobriti i razgovora sa stranim dostojanstvenicima.
A tada su odjednom začuli glazbu koja je dopirala iz jedne od najsiromašnijih kuća. Kolibica je bila ruševna, a na trulim trupcima bilo je toliko pukotina da su mogli proviriti kroz njih te vidjeti što se događa u kući. A prizor koji su vidjeli bio je krajnje apsurdan: starac u invalidskim kolicima plače, mlada žena obrijane glave pleše, a mladić tužnih očiju trese tamburin i pjeva narodnu pjesmu.
"Doznat ću što rade", rekao je kralj.
Pokucao je. Glazba je utihnula i mladić je došao na vrata.
"Mi smo trgovci i tražimo prenoćište. Čuli smo glazbu, vidjeli smo da ste još budni i pitali smo se bismo li mogli ovdje prenoćiti."
"Prenoćište možete pronaći u hotelu u gradu. Mi vam, nažalost, ne možemo pomoći. Ova je kuća, unatoč glazbi, puna tuge i patnje."
"Smijemo li pitati zašto?"
"Sve je to zbog mene." Starac u invalidskim kolicima je progovorio. "Cijeloga sam života svojega sina poučavao kaligrafiji, kako bi jednoga dana dobio posao dvorskog pisara. Ali, godine prolaze, a posla još nema. A tada sam sinoć sanjao luckast san: ukazao mi se anđeo i zamolio me da kupim srebrni pehar jer će me, rekao je, posjetiti kralj. Pit će iz pehara i dati posao mojemu sinu.
Anđeo je bio toliko uvjerljiv da sam odlučio učiniti kako mi je rekao. Budući da nemamo novca, moja je snaha jutros otišla na tržnicu i prodala svoju kosu kako bismo mogli kupiti onaj pehar. Njih dvoje se svim silama trude uvesti me u božićno raspoloženje pjesmom i plesom, ali uzalud."
Kralj je vidio srebrni pehar, zamolio malo vode da utaži žeđ te prije odlaska rekao obitelji:
"Znate, baš smo danas razgovarali s glavnim ministrom, koji nam je rekao da će sljedeći tjedan biti objavljena potreba za dvorskim pisarom."
Starac je kimnuo, zapravo ne vjerujući u ono što je čuo, i pozdravio neznance. Međutim, sutradan ujutro na svim je gradskim ulicama pročitana kraljevska obavijest: na dvoru je potreban novi pisar. Na dan izbora dvorana za prijem bila je prepuna ljudi koji su žarko željeli natjecati se za to vrlo poželjno radno mjesto. Glavni ministar ušao je u dvoranu te zamolio kandidate da pripreme papire i pera:
"Tema sastavka je sljedeća: zašto starac plače, mlada žena obrijane glave pleše, a tužni mladić pjeva?"
Dvoranom se proširio žamor nevjerice. Nitko nije znao napisati takvu priču; zapravo, nitko osim bijedno odjevenog mladića u kutu, koji se široko nasmiješio i počeo pisati.
 Prema indijskoj priči
 
 

Obožavam Paula....