DVIJE, TRI RIJEČI..

a prošlo je sigurno pet,šest godina od zadnjeg gledanja
i ja sam mislila da sam dobro.a kako sam se prevarila.gledam jamesa stewarta kako se muči oko svoga maloga grada,svoje familijice,bori se s velikim ,zloćestim bankarima i nekako mi sve to izgleda poznato.ali ne iz filma!
našla sam se u tom životu neprestanog dokazivanja kako IMA smisla biti dobar,pomagati drugima BEZ RAZLOGA, NE OČEKUJUĆI NIŠTA za uzvrat.pomoći jednostavno zato jer čovjeku treba pomoć,a ne zato što će se to možda nekada isplatiti.
i onda je iz mene provalio vodopad!svi su mi se smijali i gledali me kao luđakinju koja se sa 40 godina ne zna kontrolirati,koju tako nešto glupo kao stari film može rasplakati.možda imaju pravo,ali ja mislim da je istina u tome da živimo u tako nemilosrdnom svijetu da je bilo koje pokazivanje osjećaja strašno.
možemo li više čovjek čovjeku biti prijatelj, ili smo svi postali vukovi?
 
 
 

osjećaje treba pokazivati redovito, higijene radi. tako se teže događa da udar grančice u branu izazove izlijevanje akumulacijskog jezera ;)

a hvala na razumijevanju:)