Utjeha kose
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.
A. G. Matoš
28.12.2008. u 17:01 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
"....Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne Odakle mi nekad bolji život sjao.." - upravo sam se tako osjećala u mrtvačnici kad sam je ispraćala (mamu)... sama... a njene tamne oči više nisu sjale, jedino kad pogledam zvijezde na tamnom nebu... odsjaj njenih očiju je tamo :)
Autor: red-rose | 28.12.2008. u 17:10 | opcije
Jebiga, sad sam se sjeba! Kaj nije to Ujević?...jel'
Autor: Lokus-jel | 28.12.2008. u 17:19 | opcije
rose divno izraženi osjećaji, isto tako, nisam plakala ali sjećanja uvijek ostaju tj. ostala je uvijek tu negdje u meni:))
Autor: funny55 | 28.12.2008. u 17:25 | opcije