Čarobni brijeg

Da ti ispričam koju maštariju? Ispričat ću ti radije što mi se dogodilo jedne tople jesenje noći kad sam izašla s frendicom na kavu i malo brbljanja.

Sjedile smo u onoj kuglani do Zagrebovog stadiona, pričale, gledale koga ima. Ništa posebno, radnici, kuglaši, jer tad je kuglana još radila, uobičajeno društvo za neki četvrtak navečer, kada je ušao jedan lik, nešto stariji od nas, ali možda i nije, teško je reći, tada još nismo velike razike primjećivali. Stao je uz šank, par metara od našeg stola.

Naslonio se kaubojski, laktom u poluokretu, naručio piće pokretom prsta. Očito stalan gost. Piće je stiglo odmah, tamnožuto u niskoj širokoj čaši, da, da, pratila sam detalje, bio mi je zanimljiv, jer …

… od kad je ušao, nije skidao pogled s mene … Ne, nismo se poznavali i nisam bila navikla na muške poglede, pogotovo kad sam izlazila s tom prijateljicom. Ona je naime, uvijek i svuda, oduvijek bila centar svih pogleda; izuzetno je zgodna, plave duge kose, krasnog mišićavog tijela, uvijek u tankim premalim majicama … ali, on je gledao mene.

Bilo je to vrlo očito. Obadvije smo primijetile i često pogledavale u njegovom smjeru, ubacujući komentare u uobičajene tračeve, između ove ili one rečenice. On se nekako uvukao u konverzaciju, prirodno, kao stari znanac. Ako smo i očekivale da nam priđe to se nije dogodilo, kao što se to baš i ne događa tako često kako se dečki hvale; gledaju, misle, zamišljaju i opet gledaju, ali ne dolaze.

U jednom sam mu se momentu nasmiješila, više od dragosti nego kao pokušaj zavođenja, a on mi je vratio osmijeh. Skrenula sam pogled, relativno brzo; ipak me je zateklo koliko mi se dopalo, i opet je sve išlo po starom: mi smo pričale, on me je gledao.

Nakon nekog vremena odlučile smo ići kući. Bilo mi je žao, voljela bih da je došao, da smo se upoznali. Svidjelo mi se kako je građen, imao je lijepe oči i gustu crnu kosu, ali, šansa je polako curila u drugi dio pješčanog sata i, priznajem, malo sam se rastužila što ga više nikada neću vidjeti. To naime nije bilo naše stalno mjesto za izlazak.

Prije nego što smo se spremili (žene uvijek imaju puno sitnica za potrpati u torbice), on je platio svoje piće i izašao na ulicu ispred nas.

Tek što smo zatvorile vrata za sobom, prošle pored pospremljenih vrtnih stolova i stolica, ugledala sam ga kako ulazi u auto parkiran blizu, sasvim blizu ulaza u dvorište. Auto je bio neki tamno crveni, ali predaleko da bih mu vidjela oznake ili marku. Svejedno, pratila sam ga pogledom dok je sjedao i zatvarao vrata, saginjući se na desno prema suvozačevu sjedalu.

Prolazile smo baš ispred auta, kad su se suvozačeva vrata na crvenom autu otvorila i ja sam ugledala njegovo nasmiješeno lice u polutami, osvjetljeno tek blijedim svjetlom lampice u kabini. Smiješio se, meni, otvorio vrata i ja sam znala u tom momentu da me zove i da želi da pođem s njim.

Tako nešto nikad nisam prije napravila. Munjevito su se redale slike, sva moguća mamina upozorenja, sve strašne priče o neznancima u noći, a ja sam se tresla od pomisli da bih mogla propustiti jedinstvenu priliku napraviti nešto tako ludo i nepromišljeno. Jedan pogled razmijenjen s prijateljicom bio je dovoljan da ona odobravajuće kimne glavom i kaže mi da se vidimo sutra na faksu i da ne brinem za nju.

Odmjerila sam udaljenost do otvorenih vrata automobila, izračunala polusvjesno i zažarenih obraza da ću tih pet koraka izvesti bez većih problema, da koljena neće zaklecati. Krenula sam, bodrena njegovim osmijehom.

Bez riječi, bez suvišnih praznih razgovora, vozio me usnulim zagrebačkim ulicama, sve do igrališta jedne škole, do travnjaka pod velikom lipom. Znala sam nekako, intuitivno, da mi se ništa loše neće dogoditi, da je možda nepromišljeno, ali da si nikada ne bih oprostila da nisam pošla s njim.

Vratio me kući, pred ulaz, već smo duboko zagrezli u noć. Pozdravili smo se lijepo, malim, prikladnim poljupcem, ovlaš dotaknuvši usnice kao dugogodišnji ljubavnici. Pitao me za broj telefona i dala sam mu, znajući da me neće nazvati pa da sam mu broj u ruku utetovirala, ali nije mi bilo važno.

Ne, ne znam kako se zove i nikada ga više nisam vidjela, a sad smo se vjerojatno već toliko promijenili i pozaboravljali lica da ga ne bih prepoznala.

Ponekad mislim da sam to sanjala, a ponekad se nadam da ću ga jednom sresti, u nekoj čudnoj rupi u vremenu, nekom čudnom raspoloženju, u kojem će jedan od nas, slučajno pričajući zgode iz mladosti, ispričati tu večer i da ćemo se prepoznati.

ja sam bil iza lipe

zanimljiv roman,ipak se to dogadja uglavnom u filmovima.

imaš i fotke? :D

i pričama, bond :)

a u stvarnom zivotu?

nisam imal fotić al sam sve risal u tekicu

...večeeer...:)

...hmmm, otišla je a pvt pročitala nije...:(((((((((

Lijepa crtica. Bond77, šteta je što puno vremena provodiš gledajući filmove.

bond, događa se i u RL :) ne znam, doduše, koliko često

roman, jel sad ide "koliko daš za tekicu"? :DD

večer, mileni :) kam bi otišla?

hvala, luk :)

jednostavnost je blagoslov života

...ma ne ti, pa znaš s kim ja tu i tam izmjenim pokoju strelcu...:))))))

nažalost već izdano figure veneris

istina, glog :)

sagi, sam ti odgovori :)

roman, i verzija za aute? :D

...razmijenim pokoju strelicu...sorry

Večer, moj naklon! :-))

kniks, vega :)

imala si sreću,da nisi ko neke sa sljemena pješice išla doma sva u šljivama

to ti neš prsti zapinju, sagi?

...pa naravno, zabavna je...:))))

marn, sam napisala da je ta škola u mom kvartu? :DD za svaki slučaj, plan :DD

naravno to je za napredne auti vlakovi tramvaji bicikli i role

neka, sagi, možda jednom izađe knjiga tih prepucavanja :D

e, nema toga još, roman :)

...nemoj se zafrkavat! kakva knjiga?! a gdi je pristojni osjećaj za privatnost?...:)))

makni nickove :D

aha,ti si ta... sorry,zakonita mi odnila sako na kemijsko,s njim i broj :)

a, pa da, nadzornik, tko bi drugi kaubojski na šanku visio :D

i da znaš...bacija sam koji pogled na frendicu al to nešto iskonsko,divlje šta iz tebe zrači bilo je presudno :)

sve sam čekala :DD al si se izvukao :DD

neš ti rebuse.. mene samo zanima, kaj je bilo na školskom kraj travnjaka? trep, trep..

i da... pile ste koktu iz onih debelih čaša :)

...i onaj blagi okus grožđane masti na usnama :)))

s-ex, eno roman slikao iza lipe :D

da, nadz, nije bilo labella :D

a tek onaj ludi spoj impulsa i pino silvestra....eh mladosti :)))

aj, dosta nostalgije, nego plati tu kavu koju nisi onda :DD

hehe,bija danas gore al rekoh,blagdani su bili...sita si svega....čemu kruha povrh pogače :)))

je, je, soli na rep :DD

mavid nje...ja ozbiljan ko dite kad kaki :)

kristal.. ne zanimaju me slike.. ja bi to iz tvojih usana.. pa da slušam.. :))

ma moš mi se tak i po kvartu vozit i po ulazu prodavat usisače, ak se ne javiš, džaba bilo konja vranih :DDD

s-ex, to je već phonesex :DD

ah,danas je bila brzopotezna situacija :) nego,evo neki novi klinci.... (s konjakom i cigarom povlačim se u osmatračnicu) :)))

i just call to say.. :))

uživaj, nadz :)

stivi čudo :D

dobra večer

šredinger je stigao, samo, jel je živ? :DD

U nekoj rupi u vremenu ili prostoru :-)). I u nekoj "rupi" od birtije :-)). Za prepoznavanje ne trebaju priče, oči ostaju iste :-)).

ma, zlica, da je bar tad bilo digitalaca :DD

stvar percepcije kristaliću

liiiipee cvaaatuuu, sve je isto ko i laniii heeej samo

doduse, jesam pil u toj kuglani, ali to nisam sigurno bil ja jer su tam komadi bili oduvek prefini za mene, ai auto nikad nisam imal crveni...

... jedino ak se nisam bil tak nalizal da sam nekomu maznul auto...