Norino pismo - ulomci
***
Svaki put kada sam odlazila prema tramvajskoj stanici nakon naših “sastanaka” trudila sam se ne okrenuti se. Bojala sam se pokazati taj znak slabosti. Bojala sam se da bih mogla zaplakati ako stanem i okrenem se. Ne dopustam si suze ni kad sam sama, niti onda kad mi je najteže. I tako se nisam ni jednom okrenula. Jer bih stala i vratila se. A bojala sam se da ćeš ostati hladan.
***
Kad sam tebe upoznala prepustila sam se. A to me prestrašilo. Jer sam postala ranjiva.. Jer si me mogao povrijediti…Umjesto da to prihvatim kao životnu činjenicu i jedno iskustvo koje treba proći punim intenzitetom, reagirala sam na jedini način koji sam znala. Samoobranom. Povlačenjem. Vrijeđanjem. Povrijedi onog drugog prije nego što on tebe povrijedi.
***
Bilo me je strah da ja tu međusobnu privlačnost samo umišljam. A s druge strane nisam htjela vjerovati da nešto tako intenzivno i ugodno može biti jednostrano. Bojala sam se da ti služim kao razbibriga dok u vidu imas neku drugu ili razmisljaš o nekoj drugoj. Tako si mi djelovao onih par puta. Zamišljen i daleko. Kao da jedva čekaš da odem. Plašila me šutnja, pod svaku cijenu sam htjela izazvati nekakvu reakciju, dobiti neku povratnu informaciju, dobru ili lošu. Strahovi su me potpuno obuzeli. Umjesto da se borim protiv njih i ponašam i dalje normalno, prepustila sam se. Prepustila sam se tom novom osjećaju,a samim time i strahovima.
21.07.2004. u 20:40 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar