Pogled iznad tipkovnice

Kosti
 
Dok nepomično leže u hladnom krevetu, on joj podvaljuje patetične Balaševićeve stihove. Polako, nesvjesno ju je trovao s dozom od dvadesetšest izgovorenih riječi. Gazio je njenu Ljubav. Ne štedeći malog anđela kojeg ona nosi u sebi. Dok ona šuti, on nastavlja svoj spektakl. S nekoliko lica, režira kraj njihove veze. Koristi tehniku varalice. Na rubu pameti, bez savjeta, proživljava sve to na svoj način.
Jednom ju je volio zbilja! Sad olako gasi tu ljubav. Kaže, baš kao i Balašević:“... jesen je kriva...“ Zavukla se pod njegovo rame, šuteći privijala je svoje glatko tijelo uz njegovo hladno. Tražila je zaklon pokraj njega. Još jednom za kraj zajedno su voljeli bluz. Podijelili su jednu zrelu breskvu. Dilema je stvorila tišinu. Praznih misli, ugasili su svijetla.
 
U njegovoj glavi nemir je. Još jedan dan iznova. Sve se mijenja. Svaki dio njega, svaka njegova kost, želi biti drugačiji. Želi više, želi bez ignoriranja. Dok ga gledam u oči pitam se: Zar će cijeli život živjet bez slobode?  Moja snaga je slaba, no moje riječi su dovoljno glasne. Izgubljen i slijep. Na usnama osjeća okus suza, njenih suza. U tijelu osjeća samo škripavu hladnoću kostiju. Poželio je raznijeti svoje tijelo u tisuću krvavih komadića. Poželio je da divlje zvijeri, razni lešinari rastrgaju sve kosti što ostanu.
Sve su to samo misli koje prolaze kroz njegovu glavu dok sporim hodom miluje asfalt. U daljini čuje nepoznat glas koji ga doziva, bori se protiv tijesne buke da jače čuje taj nepoznat glas. Zanesena sva, no odlučna upadam u njegovu oluju. I sad kao da smo u snu, mrtvi, ne dodirujemo se. Jedini dodir koji osjećam je toplina sunčevih zrak na promrzlim rukama. Povjerenja ima samo u mojim i tvojim željama. Odjednom ostajemo sami, dok su tamni oblaci zagrlili sunce. I dalje šutnjom obavijeni, još mirnije se pogledima diramo. Opireš se svemu tome. Osjećam i tvoju tjeskobu i sve me to pomalo počinje strašiti. Zapleli smo se u mreži tišine i gustih nita pogleda. Na usnama osjećam okus suza, svojih suza. Pitam te: koliko dugo godina da još čekam te?
 
Odlaziš, sjenu mi ostavljaš. Dok brzim korakom hodam po mokrom pločniku, tvoj duh u stopu me prati. Beskraj. Zaboravljeno vrijeme. Tražim utočište, barem toplo prenoćište za zalutale misli moje. A ti, uplašen na suhoj magli, kosti ti postaju teret koje te guše. Dozvoljavam da me pogledaš još jednom za novi početak. Zbunjujem te, te se braniš od svojih laži. Dopuštam ti jedan zagrljaj koji kao grom ubija te.
 
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

vrlo je teško prepoznati granični poremečaj ličnosti od normalnog ponašanja i zato mnogi ostaju bez adekvatne skrbi dugi niz godina.

... opako zveče... ti okovi... koje svojevoljno nosimo.

Braniš se od svojih laži :-)).

:)

Jako me zanima... zasto ne pises jos ?