Dnevnik jedne tračerice

«Ima jedno carstvo, gde caruje drugarstvo.» Ne, krivo, ne puca me Jugonostalgija, ali me puca nostalgija. Nostalgija za vremenima bivšim. I opet nije u pitanju politička prošlost, nego obično, malo djetinjstvo. Nostalgija za kockicom, jednim Bregom i nekoliko prostodušnih ljudi, zadovoljnih sa nekoliko riječi i jednim iskrenim osmijehom. Nostalgija za običnim malim radostima, neopterećenim velikim htjenjima. Sve moje počelo je u samo Hrvatsko proljeće. Da ne bi tko pomislio da je to zbog političke angažiranosti mojih roditelja. Bože sačuvaj. U to vrijeme moji su starci od dnevnika očekivali samo vremensku prognozu, jer ona je određivala čitav njihov svijet. I nije bio loš taj svijet. Nije bio bogat, obilan, ali je bio miran, naporan i više nego dovoljan za život dostojan čovjeka. Čudno, ali prve četiri godine mog života ne sjećam se ;-))))))) Ali po pričanju, bila sam sasvim obično dijete. Jedino je svećenik na krštenju malko više popio misnog vina, pa mi je usta prekrižio nekoliko puta. To je rezultiralo da sam progovorila sa godinu dana i od tad se nisam zaustavila. Eh, da mu je bar ruka zadrhtala i da je prekrižio koji put i glavu. Sve u svemu moje rođenje je razveselilo sve ukućane, osim moje sestre naravno. Nekoliko puta pokušala je zaustaviti moju razgovorljivost, guranjem svačega u moja usta, ali što je Bog dao, Bog treba i oduzeti (barem tako kaže Biblija), a ja sam doslovno živi dokaz te tvrdnje. Naravno i moj dida je velikim djelom zaslužan za to. Dida. Ostao mi je u sjećanju kao lik iz bajke. Dobri duh nad mojim postojanjem. Moje sjećanje počinje njegovim likom. Na žalost i njegovim odlaskom. Bio je svega četiri godine prisutan u mojem životu, a ostao je u mom srcu zauvijek. Vidim ga na terasi, uz mene. Vidim ga na spavanju i svojoj djeci pjevam uspavanku kojom je mene uspavljivao. Jednog jutra moj dida je krenuo u Zagreb, vratio se u lijesu. Dugo sam odbijala ići u Zagreb. Vjerovala sam da se izgubio u velikom gradu i da je umro tražeći put natrag. Preselio se moj dida na obližnji Breg, pod stari čempres, a ja ga i danas srećem tamo na terasi, pred kućom i zajedno uspavljujemo moju djecu.
Tada na zamjenu dolazi baka. Ona nije lik iz bajke, ona je stvarna i nakon 15 godina. Dan je počeo i završio s njom. Uvijek tu pri ruci, uvijek u obrani, uvijek…. Tako je to počelo. Dani su prolazili jednostavno. Tata uvijek negdje na poslu, mama na njivi, baka za šparhetom, seka u školi, a ja negdje na obližnjoj livadi ili u krošnji stare trešnje. To je vrijeme početka odumiranja mog Brega. Većina ga je napustila, otišli u grad ili još dalje trbuhom za kruhom i boljim životom. Imala sam samo jednu prijateljicu. Nije bilo nekog izbora, bile smo osuđene jedna na drugu s obzirom da smo bile jedine u krugu od 2 kilometra. U to vrijeme politika nije stizala do nas. Televizor je služio za praćenje svih mogućih festivala zabavne i ine glazbe, sporta i Martijevih uradaka. Sve su obitelji redom bile jednake. Muževi zaposleni u obližnjoj tvornici, žene domaćice poljoprivrednog smjera. Moja prednost je bila što su moji roditelji imali nešto veće ambicije za svoje kćeri. Naš jedini zadatak je bio ići u školu, jedina obaveza i jedino što je mojim roditeljima bilo važno.
Nisam imala puno, nisam išla na more svako ljeto, nisam išla na skijanje. Nisam imala skupu odjeću, taman toliko koliko mi treba. Nismo imali auto, svugdje se išlo pješice. Ali ne sjećam se nervoze, ne sjećam se suza, ne sjećam se grubih riječi, to ću upoznati mnogo kasnije. Za svakog većeg nevremena nestalo bi struje, nije bilo plina, nije bilo telefona, nije bilo asfalta, svega toga nije bilo, ali bilo je puno smijeha i radosti. Da, bila sam sretno dijete….

.

'... ali bilo je puno smijeha i radosti.' - najključnije riječi ovoga dobroga bloga

da...fakat je bilo...neko slobodno i neoptereceno vrijeme...
btw. danas sam dosla iz rumunjske.
e, kada covjek dozivi taj stupanj bijede i siromastva, te svoje bogatstvo sa 10 eura u dzepu...kad se vratis ipak u ovu po kojecemu opterecenu zemlju...prisjetis se svog djetinjstva koje je toliko razlicito od djetinjstva u rumunjskoj...i jos nadjes zubicin blog...onda se fakat zahvalis na svemu sto imas...i s osmijehom na licu, bez obzira na sve...nastavis dalje...

...znam da si bila sretno dijete, a i mene moja nostalgija vuče u doba mog života puno osmijeha i radosti, u neki drugi grad... ...da, sjećanja su divna stvar, toplina koja te nosi i kad hladna vremena dođu...
...i uvijek se nađe prijatelj da te podsjeti da taj miris i okus sreće nosiš u sebi pa i kad imaš osjećaj da si ga negdje po putu izgubio...

...hvala ti draga zube...

...p.s. a misliš li ti više platit' tu kavu ili ne, samo nešto "mogle bi" a od realizacije ništa, ccc...